Osnovna škola Matije Vlačića Labin

Igra i druženje s vršnjacima veoma pogodno djeluje na razvijanje samostalnosti. Dijete dolaskom u školu mora voditi brigu o svojim obvezama. Pored školskih obaveza (učenje, pisanje domaćih zadataka), korisno je da se djetetu daju i manji zadaci koje mora odrađivati za obitelj ili grupu u kojoj boravi (spremanje vlastitog kreveta, uređivanje svoga radnog mjesta, zalijevati cvijeće, otići u trgovinu, postaviti stol za objed). Navedno prvenstveno treba imati odgojnu funkciju. Dijete razvija samostalnost i shvaća da svatko ima svoje dužnosti i obaveze. Veliki neprijatelj razvoju samostalnosti je pretjerana briga roditelja za dijete. Takva djeca ostaju uvijek nesamostalna. Druga opasnost za razvijanje samostalnosti je strah djeteta od roditelja. Negativno djeluje i slijepa poslušnost koju neki roditelji zahtijevaju od djece. Česta je pojava precjenjivanja ili podcjenjivanja dječjih snaga. Razvijajući samostalnost moramo polaziti od dječjih snaga i mogućnosti i samostalnost razvijati od najjednostavnijih oblika ka sve složenijim. Rezultati anketa provedenih posljednjih godina među majkama i očevima o ciljevima odgoja i obrazovanja upućuju na važnost samostalnosti. Svi su suglasni da je najvažnije djetetu pružiti sposobnost da svoje probleme riješava vlastitim unutarnjim i vanjskim snagama, da čvrsto stoji na vlastitim nogama.

Pitanje je samo: Kako to postići?

Neka istraživanja dovela su do čitavog niza odgovora na pitanje: pod kojim uvjetima djeca postižu izuzetno visok stupanj samostalnosti, a pod kojim dolazi do obrnutih efekata: djeca sa troje ili više braća i sestara kao i jedinci češće su nesamostalni. Jedinci su češće u opasnosti da zbog pretjerane pažnje postanu nesamostalni. Samostalnost ne nastaje na način da se djeca što manje i što dosljednije prepuštaju sama sebi, kao što misli većina ljudi. Djeci je, naprotiv, potrebna podrška njihovih roditelja kako bi se osjetila sigurnim i jakim, kako bi imala povjerenja u vlastite snage i sposobnosti. Budući da roditelji s većim brojem djece često nemaju vremena ni snage da se podjednako posvete svoj djeci, mnoga od njih ne postaju onoliko samostalna koliko bi se očekivalo. To se posebno odnosi na najmlađu djecu kod koje manjak roditeljske pažnje dovodi do nedostatka samostalnosti. Čini se da je, što se samostalnosti tiče, dvoje ili troje djece idealan broj. Drugo, a još više treće dijete iz takvih obitelji pokazuje veoma visok stupanj samostalnosti. Prvorođeni, koji su ipak neka vrsta jedinaca, povremeno bivaju suviše maženi. Djetetu, koje treba postati samostalno, potrebno je razumna, prava mjera podrške roditelja. Previše ili premalo podrške može ometati ili potpuno blokirati taj razvoj. Međutim, ovi zaključci nemaju apsolutno značenje, Oni ne kažu da je svaki jedinac manje samostalan od vršnjaka iz obitelji sa više djece. Jedinci ili djeca iz većih obitelji mogu se odgajati tako da budu sigurna u sebe i samostalna. Činjenica, da se među jedincima češće mogu sresti nesamostalna djeca, pokazuje gdje leži opasnost za tu djecu: u pretjeranoj, roditeljskoj pažnji. Djeca iz nepotpunih obitelji češće su nesamostalna. Ovaj zaključak iznenađuje, jer obično se misli da uvjeti u kojima odrastaju djeca uz samo jednog roditelja, veoma povoljno utječu na razvoj samostalnosti. Mnoga djeca u tim posebnim situacijama jasno osjećaju da se od njih previše traži. Upravo za roditelj koji sam odgaja djecu, važno je da upozna moguće opasnosti, kako bi bio spreman poduzeti odgovarajuće mjere protiv njih. Uočljivo je da su djeca u posebnoj opasnosti da postanu nesamostalna – kad odrastaju uz samo jednog roditelja. Dokazano je da to više djeluje na dječake nego na djevojčice, jer između sina i majke dolazi do tijesne veze koja ponekad čak i guši, a to šteti slobodnom razvoju djeteta. Roditelji koji marljivosti, radu, redu i poslušnosti pridaju preveliku važnosti, često imaju nesamostalnu djecu. Mnogi roditelji na prvo. mjesto, kad je riječ o ciljevima odgoja stavljaju samostalnost. Međutim, mnogi roditelji nesamostalne djece, istu takvu važnost pridaju i ciljevima kao što su «marljivost», «rad», «red», «moral», «lijepo ponašanje». Društveno ponašanje je kod njih tek na četvrtom. mjestu. Kod roditelja samostalne djece «društveno ponašanje» je već na drugom mjestu, a jedan od ciljeva odgoja «biti sretan» igra sitnu ulogu. Dakle, roditelji koji pridaju pretjerani značaj tome da dijete bude vrijedno i uredno, nesumnjivo ometaju njegov razvoj i sprječavaju ga da postane samostalan čovjek. Razvijanje samostalnosti naročito pogoduje kad se djeca od malih nogu potiču na razumijevanje drugih i da prema njima imaju obzira. Djeca koju roditelji potiču u pravoj mjeri imaju najviše izgleda da postanu samostalni. Treba znati da prevelika pažnja, kao i zapostavljanje imaju podjednako negativne posljedice. To jesu li roditelji previše strogi ili previše blagi ne igra veću ulogu u razvijanju samostalnosti. Važno je da oni svom djetetu pružaju odgovarajuću podršku. Samostalni učenici često ističu: «Mama me tješi i pomaže mi, ako nešto nije kako treba». Što je otac više uključen u obiteljski život, djeca lakše postanu samostalna. Djevojčicama i dječacima koji uživaju podršku očeva nesumnjivo je lakše da postanu samostalni. Ovdje je značajno pitanje: uzima li otac učešća u obiteljskom životu ili ne, odnosno, provodi li svoje slobodne vrijeme u okviru obitelji. Od velike je važnosti i to da se ne pridržava kruto nekih starih pravila ponašanja, već da pomaže u domaćinstvu i odgoju djece. Raznovrsna i nekonvencionalna suradnja roditelja u obitelji nesumnjivo pojačava osjećanje djeci da se njihovi roditelji dobro razumiju. To doprinosi osjećaju sigurnosti, koja je neophodna da dijete stekne hrabrost kako bi se postepeno osamostalilo. Roditelji samostalne djece nemaju krute i dogmatične poglede na odgoj i obrazovanje. Roditelji samostalne djece znaju biti elastičniji i prilagodljivi pri odgoju i obrazovanju, da je pogrešno kruto se pridržavati principa. Roditelji takve djece znaju da je za pravilan odgoj previše nečega škodljivo, isto toliko koliko i premalo. Ako se želi da dijete postane samostalno, roditelji moraju biti spremni na to da djetetu daju slobodu. Samostalnost je jedna od najnovijih oblika radnog morala. Očituje se kao sposobnost da se samostalno postavi cilj i prema njemu djeluje.

Njezine odlike su:

• poduzetnost,

• odgovornost i

• snalažljivost.

1. Poduzetnost: u radu se karakterizira težnjom za aktivnošću, unapređivanjem rada, prihvaćanjem novih oblika i metoda, dinamičnost, stalno usavršavanje u radu, izvornost.

Negativne crte: nedostatak poduzetnosti, pasivnost, lijenost, oklijevanje, tvrdoglavost.

2. Odgovornost za svoja djela i postupke, osjećaj dužnosti, preuzimanje odgovornosti i njezino poštovanje, ozbiljnost u radu, kritičan odnos i strogost prema sebi i drugima, osobnim i tuđim postupcima.

Negativne crte: neodgovornost, lakomislenost, neozbiljnost, pomanjkanje osjećaja dužnosti, nekritičnosti.

3. Snalažljivost u različitim prilikama, sposobnost da se uvijek nađe izlaz i najprikladnije rješenje, obaviještenost, djelotvornost, spretnost, praktičnost.

Negativne crte: nesnalažljivost, nespretnost, pomanjkanje duha, umišljenost.

Samostalnost je širok pojam, a u kojoj će se mjeri razvijati u djetetu ovisi od mnogih faktora. Za dijete kažemo da je samostalno ako bez našeg nadzora u mlađoj školskoj dobi može otići u prodavaonicu, u kino ili neku posjetu i sl. Ono je samostalno i kada ostaje samo u stanu dok su mu roditelji na poslu, samostalno je i kada ne traži da se drugi brinu i vremenu njegova odlaska u školu. Samostalnost dobiva novu dimenziju onog trenutka kada dijete pođe u školu i time primi sve obveze što ih škola stavlja pred učenike. U tom trenutku počinje sistematsko formiranje jednog novog oblika samostalnosti – samostalnosti vezane uz školske obaveze. Programi što ih djeca svladavaju u nastavnom procesu primjereni su njihovim psihofizičkim mogućnostima i sva zdrava djeca trebaju ih svladati. U ovom obliku osamostaljivanja djeteta, roditelji imaju svoj dio obaveza. Dijete nenaviklo na određene zadatke u obitelji vrlo teško prima školske obaveze. One su za njega teret, pa ono traži nekoga da taj teret ponese umjesto njega, jer je tako naviklo. Iako smo svjedoci da roditelji rješavaju zadatke iz matematike, izrađuju crtež, itd.

• to je prva greška u razvoju samostalnosti

Neki roditelji previše traže od svog djeteta ( zbog nepoznavanja stvarnih mogućnosti ), oni hoće  da pod svaku cijenu njihovo dijete bude najbolji učenik u razredu. Dijete se u tom slučaju nalazi u procijepu svojih mogućnosti  i pretjeranih ambicija roditelja. Jedno vrijeme se trudi, ali taj trud ne daje rezultate koje roditelji očekuju. To je prilika da se kod djeteta  razviju nervoze. Tada roditelji stupaju u akciju, postaju mali đaci koji svakodnevno pišu domaće uratke. Opet griješe. Djetetu je potrebna pomoć odraslih, jer se samostalnost uči, stječe i razvija s vremenom. Međutim, ta se pomoć ni u kom slučaju ne smije sastojati u tome da se obavljaju školske obveze umjesto djeteta. Dužnost je roditelja da pomaže djetetu uputama, nadzorom i kontrolom. Dijete treba naučiti, shvatiti i usvojiti činjenicu da su školske obveze sastavni dio njegova života. Njegujući djetetovu upornost i volju roditelji mu pomažu da svoje obveze primi posve normalno. U trenutku kada primijete da ono ne može riješiti neke zadatke pomoći će mu tako što će ga hrabriti, ulijevati mu povjerenje riječima : «Pokušaj», ili « Ti to možeš» i sl. Ako dijete stvarno ne može riješiti zadatak, roditelj može riješiti neki sličan, ali ne onaj iz domaće zadaće. Ako i tada pogriješi, upozoriti ga na pogrešku, objasniti i zatražiti da ponovno pokuša riješiti zadatak. Znači, sva roditeljska pomoć se svodi na nadzor nad djetetom. Dopustimo djetetu da postigne onoliko koliko može uz vlastiti napor. Pretjerana vezanost roditelja i djeteta osnovni je razlog za gušenje njegove samostalnosti. Čak i onda kada djetetu nije potrebna nikakva pomoć roditelji smatraju da mu moraju pomagati. Na taj način ne dopuštaju da se osamostali. Možemo naglasiti i to da gušenje samostalnosti se više susreće u djece mlađe dobi.  Roditelji imaju neki svoj kriteriji po kojem odmjeravaju do kada je djetetu potrebna pomoć. Dolaskom u starije razrede dijete odjednom ostaje prepušteno samo sebi, školske obveze se nagomilavaju, ne postoje radne navike i sve to dovodi do njegova nesnalaženja u velikim obvezama, a time i do neuspjeha.. Potrebno je da roditelji objektivno uoče svoje mjesto i ulogu u razvijanju dječje samostalnosti. da postane zdrava ličnost i da uspješno svlada sve teškoće što će mu ih život neminovno donositi. Osnovno je načelo pravilnog odgoja: ostati djetetu uvijek prijatelj, dobronamjeran i spreman na priznavanje uspjeha, ali ne oslobađati ga dužnosti, odgovornosti, biti djetetu uvijek podrška i oslonac, ali ne i nametljiv, dopustiti neovisnost i slobodu, ali ne rješavati umjesto njega njegove probleme. To je postupak koji osamostaljuje dijete, ulijeva mu osjećaj sigurnosti i duboko povjerenje prema okolini.