Osnovna škola Matije Vlačića Labin

Radovi učenika

1. mjesto na 3. natječaju za dječju kratku priču "Pikun" Gradske knjižnice Labin u kategoriji Mlađi osnovnoškolci

JA I MOJA SLATKA PRIJATELJICA

Ja sam Vita. Vesela sam djevojčica koja je dane provodila igrajući se i zabavljajući sa svojim prijateljima. Ništa me nije moglo zaustaviti u igri, veselju i smijehu, ali nažalost desila se je ONA.

Jednog dana nisam se baš osjećala najbolje. Jako me boljela glava i stalno mi se spavalo. Kako je bilo proljeće, mislila sam da sam umorna. Nažalost, nije to bio proljetni umor. Doktor mi je rekao da imam jednu slatku bolest. Pogodite koju? Pa naravno, šećer! Bila sam potpuno nova u tome i nisam ništa znala o toj slatkoj bolesti. Uplašila sam se! Mislila sam si: „Pa što je to“? Što će sada sa mnom biti?! Od vesele i nasmijane djevojčice, postala sam tužna i preplašena djevojčica. Plakala sam. Stalno sam razmišljala kako ću ja to? Kako će me prijatelji prihvatiti? Bezbroj pitanja i misli vrtilo se je u mojoj glavi, a odgovora nisam imala. Slijedilo je deset dana provedenih u bolnici, gdje su me liječnici naučili kako ću voditi brigu o svojoj slatkoj bolesti. Kako ću izvagati hranu i za to si dati inzulina. Ubrzo sam uvidjela da to i nije toliko strašno koliko sam zamišljala da će biti. Osjećala sam se kao da sam ja liječnica! Bila sam odgovorna! Ipak, sada sama sebi mjerim šećer i dajem si injekcije inzulina! Osjećala sam se moćno! Liječnici su me pohvalili da sam uporna i da brzo učim. Nakon izlaska iz bolnice započelo je moje novo poglavlje u životu. Sve mi je to bilo zabavno. Uz pomoć mame, planirala sam jelovnik, birala namirnice i mjerila ugljikohidrate. Veselilo me je isprobavanje nekih novih slastica koje do sada nikada prije nisam probala. Zavoljela sam i naše pogreške od kojih se nisam baš najbolje osjećala, ali na pogreškama se uči. I tako sam ja naučila da brigu o šećeru ne smijem nikada zaboraviti. Ta briga sada živi sa mnom 24 sata u danu. I znate što? Volim to! Povratak u školu bio mi je fantastičan. Imam najbolju učiteljicu i najbolji razred. Svi su se prema meni ponašali kao i do sada. Nitko mi se nije rugao. Samo su bili jako 1. NAGRADA znatiželjni pa su me stalno ispitivali, čak su mi bili i dosadni. Ali zahvalna sam im na svemu. Slatka bolest postala je moja najbolja prijateljica.

Želim svima reći da slatka bolest uopće nije strašna. U početku se čini teško i nemoguće, a kada se dođe kući sve je lakše i zabavnije. A najbolje od svega je kada šećer pada, onda pojedete nešto slatko. I tako sam ja opet sam ona vesela i sretna djevojčica koja dane provodi u druženju, igri i veselju sa svojim prijateljima!

VITA KNAPIĆ, 3.a

Mentorica: Sanja Škopac

LiDraNo 2024. - Literarni radovi naših učenika na Općinsko/gradskoj smotri LiDraNa

Moć tišine

Tišina nema boje,

nema oblika,

nema mirisa

ni okusa.

U tišini čujemo

sve što ne možemo reći riječima,

nigdje nije zapisana

zato što je nečujna.

Tišina je sloboda najdraža

i nema joj granica.

Tišina je odmor za dušu,

trenutak je to

kad mi

postajemo

pravi MI.

Ivona Jelčić, 8.b

Ljubav

Ljubav je više od zagrljaja ili riječi, više od poljupca ili djela, ona ima moć stvaranja i uništenja.

Ona se ne može stvoriti tako lako, ona se ne stvara riječima niti djelom niti zagrljajem niti poljupcem. Nju stvara emocija, ona snažna, ona prava, ona savršena. Onaj pravi osjećaj, onaj instinkt, ona riječ koja dolazi iz srca, o kojoj ne odlučuje mozak. Ona se skriva iza simbola srca. Ona više je od obične riječi, ona ti savjest može zapeći, ona je hrabra, vedra, snažna. Snažnija od naše volje, naših misli. Nju netko nekad zeza, no zezaju je samo oni koji ne razumiju što znači, što znači ljubav.

Fabiana Fonović, 4.a

Ljubavni ples

Ljubav je poput Sunca

grije te oko srca.

Ljubav je poput sreće,

ali ona zna biti smeće.

Ljubav čini da ti

srce pleše

u oblacima

punim sreće.

Ljubav nikad nije

greška.

Za nju

u srcu uvijek

ima mjesta.

Ljubav je kao vlak

Kada dođe vrijeme

Ona će stat.

Erin Franković, 7.a

Riječi su moćno oruđe

Od početaka civilizacije riječi su bile neophodne za komunikaciju među ljudima. Bile su korištene za učenje, upute, kraljeve naredbe upućene podanicima ili vojsci, za sve.

Tisuću godina čovječanstva i riječi su se usavršavale uz sve ostalo. Jezici su nastajali i nestajali, ljudi su se mijenjali, postajali grubi i zli. Od jednostavnih riječi nastale su uvrede, a od uvreda nastajale još gore uvrede. Iz svih ratova koje smo mi ljudi započeli i skrivili, od svega oružja ili oruđa koje je izumljeno, riječi su uvijek bile najjače i najrazornije. Ako nekome slomite kost, zacijelit će. Ako nekoga ozlijedite, rana će zarasti. Ali ako nekome slomiš srce ili um riječima, neće zacijeliti, makar tim ljudima dao najbolji lijek na svijetu. Osim kao oruđe i oružje, riječi su bile korištene i kao propaganda. Stvoriš laž, neka bude mala i jednostavna, ponavljaj ju više puta i nakon nekog vremena svi će u nju povjerovati. Ovo su riječi najgoreg diktatora koji je ikad postojao, Adolfa Hitlera. Što dodati? Koliko god govorili da mu ljudi nisu trebali vjerovati i biti tako naivni, ako bi sada ispred nas neki čovjek izgovorio najveću glupost, a zna je dobro potkrijepiti i upakirati, počet ćete se slagati s njim.

Koliko je netko dobar s riječima, toliko će biti uvjerljiv. Svaki diktator, državnik, predsjednik, saborski zastupnik i sl. mora znati s riječima kako bi zadobio povjerenje naroda. Recite mi, jeste li ikada vidjeli predsjednika koji ne zna naređivati? Odvjetnika koji ne laže? Diktatora koji ne zna podržati vlastite nebuloze? Ne? Zato što ne postoji i točka.

Riječi mogu jako lako biti upotrijebljene za ratovanje, čak i one jednostavne, jednosložne mogu nekoga mentalno ubiti. Koliko god mi unaprjeđivali svoje oružje, bombe, puške, tenkove, artiljeriju…riječi su one koje se najlakše razvijaju i nanose najviše štete.

Osim u ulozi oruđa, riječi mogu biti i lijek za štetu koju su uzrokovale. Jedan od načina iskazivanja emocija, lijepih emocija su riječi. Koriste se u pjesmama, romanima, muzici, umjetnosti, u pričama i bajkama. Za svakoga ponešto. Bilo kada, bilo kako i bilo gdje! Bilo za dobro, zlo, tugu, veselje. Riječi su najvažnije vama, čitatelju ili čitateljice, a i meni, jer ovo što trenutno čitate su riječi, ja koristim riječi u ovom sastavku. Riječi naučimo vrlo rano. Postoji riječ za sve.

Riječi mogu biti korištene za dobro ili zlo, ovisno o onome tko ih i kako izgovara, ali i za literarno izražavanje, kao što ih i ja sada koristim. Da, riječi zaista jesu moćno oruđe…

Dastin Oražem, 8.a

Čudesna avantura poštara Marka

Marko je oduvijek želio biti poštar. Kada je bio mali pomagao je ocu u tom poslu. Bio je vrlo uspješan te ga je otac častio čokoladom.

Jednoga jutra Marko se probudio i shvatio da oca nema. Odjurio je u dnevnu sobu te je upitao majku je li vidjela oca. Nažalost, nije ga vidjela. Netko je pokucao na vrata. Bio je to poštar Petar koji je donio nekakvo pismo. Marko je pismo otvorio pred Petrom i majkom. Pismo dolazi od oca. Ovako je pisalo: „Dragi Marko, pođi me osloboditi od plemena Nikoklas. Zarobili su me u dvorcu pored nekog potoka. Daljnja uputstva su ti označena na karti. Požuri, sretan ti put!“ Svi su bili začuđeni, ali i sretni jer su barem znali gdje je otac. Počeli su se spremati za put. Ponijeli su: dalekozor, sendviče, vodu, kartu i pismo te još par stvarčica. Krenuli su Petar i Marko, a majka je ostala kući i paziti na nju. Kretali su se prema Antinoj šumi. Tamo su ugledali jednog starog čovjeka. Imao je gotovo 100 godina. Marko i Petar su mu pomogli odnesti drvo iz drvarnice u ognjište. Djedica im je u znak zahvalnosti skuhao čaj. Pozdravili su djedicu i otišli dalje kroz Antinu šumu. Odjednom su naišli na kamp. Tu su privremeno živjeli planinari. Bili su to veseli ljudi. Kako se već bližio mrak odlučili su tamo i prespavati. Sutradan ujutro su pojeli malo kobasice i krenuli dalje na put. Naišli su na potok baš onakav kakvog je otac opisao jer je dvorac bio pored potoka. Pred dvorcem bili su stražari. Petar je uzeo praćku i kamen te je oba pogodio u glavu. Sada je prolaz bio prohodan, međutim morali su unijeti otisak prsta. Podigli su onesviještenog stražara i stavili ruku na senzor te su ušli. Dvorac je bio ogroman. Sa stropa su visjeli ogromni, široki lusteri. Zidovi su bili obojeni u raznim bojama. Bili su to lijepi crteži. Izgledali su kao freske u crkvama. Na podu se prostirao veliki prostrani crveni tepih. No, odlučili su potražiti ćelije. Lutali su satima po dvorcu i izgubili su se. Došli su do labirinta. Bilo je mračno, imali su osjećaj jeze i hladnoće. Zaboravili su ponijeti baterijsku lampu. Na podu su pronašli plan dvorca. Na sreću, bili su na dobrom putu. Trebaju proći labirint i to su napravili. Došli su do drvenih vratiju. Iza vratiju je bila oružarnica. Tu su se Nikoklasi naoružavali i vježbali preciznost pucanja. Prošli su kroz oružarnicu i došli do ćelija. Bile su raspoređene tako da na svakoj strani budu pet ćelija. Na sreću, našli su oca. Bilo je tu i drugih zarobljenika. Stražar ih je čuo. Brzo su se sakrili u kartonski sanduk pored ćelija. Došao je i pregledao sve ćelije. Ništa nije vidio te je otišao.

Bez ikakvih neprilika izašli su iz dvorca. Sin je upitao oca: „ Kako si dospio tu?“. Otac mu odgovori: „ Duga priča sine. Sve ću ti objasniti po putu za doma…“

Roko Barbić, 5.b

„ Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,

Ah, ponajljepši san…“

S. S. Kranjčević

Čovjek koji ima slobodu je bogat čovjek. Najveće vrijednosti našeg života su biti zdrav i slobodan. Život čine male stvari. One daju našem životu šarenu notu. Potrebna je jedna topla riječ da nam uljepša dan. Ponekad je dovoljan čak i samo jedan iskren osmijeh.

Slobodu nije jednostavno opisati. To nije samo riječ, to je život, a život se ne može objasniti u nekoliko rečenica. Svi smo rođeni slobodni, ali nam život često postavlja pravila kako ljudi ne bi zloupotrebljavali tu slobodu. Čovjek koji je slobodan može raditi što god želi. Zamislimo svijet u kojemu svatko od nas može uzeti sve što poželi, uvrijediti osobu s kojom ne dijelimo mišljenje ili uništiti nečije snove. Je li to svijet kakav uistinu želimo za sebe? Naravno da ne, zato i postoje pravila koja čovjeku ograničavaju njegovu slobodu.

Svaki čovjek ima pravo na slobodu i nitko mu to pravo ne smije oduzeti. Kad se dijete rodi, ono na svijet dolazi kao prazna knjiga, a ispunit će je tijekom svog odrastanja vlastitim odabirima i upravo to znači biti slobodan. Iako sam jako mlada, shvatila sam da je život slobodno udisanje zraka, trčanje po livadi, mirisanje cvijeća, šetnja po kiši, promatranje zalazaka Sunca i zvijezda. Ne smijemo dozvoliti da nam život stavi na noge okove jer noge nisu za bježanje, već za nove susrete i duge, znatiželjne šetnje. Svaki put kada se osjećamo da smo došli pred zid i da nema izlaza, trebalo bi duboko udahnuti, pogledati u nebo, diviti se bezbrižnom letu ptica i nasmijati se onima koji nam nisu uspjeli oduzeti taj dragocjeni dar. U nekom idealnom svijetu sloboda daje mogućnost raditi ono što volimo i želimo, pod uvjetom da pri tome drugome ne činimo ništa loše. Druženje s prijateljima, ostvarenje svojih snova, igranje omiljenog sporta, putovanja…sve su to izrazi naše slobode.

Za mene sloboda znači bezuvjetno voljeti, davati podršku osobama do kojih nam je stalo. Često se zapitam hoće li moja sloboda da izrazim svoje mišljenje ili učinim nešto što mi se sviđa izazvati negativnu reakciju okoline. Svjesna sam da se svijetu ne može udovoljiti. Uvijek će se naći netko tko će nas osuđivati ili mu se jednostavno neće sviđati ono što radimo. Iznenađuje me koliko je ljudska glupost hrabra da prstom upire u nečiji izbor odjeće, glazbe ili društva. Zar je bitno da je moj izbor jednak tvom ili nekom trećem. Život je prekratak, jedan udah i izdah. Na kraju nam ostaje samo vrijeme za sjećanja i uspomene. A upravo o nama samima ovisi hoće li ta sjećanja biti ispunjena tugom ili veseljem.

Svakog jutra kada se probudimo, trebali bismo se zahvaliti na još jednom danu koji pred nas postavlja nove izazove. Ponekad ih ima previše i to nas zbunjuje. Zastanimo i razmislimo na trenutak. Jer upravo je taj trenutak onaj u kojem odlučujemo želimo li biti sretni i slobodni. Čovjek bez slobode je tijelo vezano lancima, ljuštura. Sloboda je poput najsjajnije zvijezde na nebu. Ona je najdublja rijeka na Zemlji. Sloboda je najljepši san kojega svatko od nas treba sanjati otvorenih očiju. Zato živi život punim plućima, pjevaj omiljenu pjesmu na sav glas i drži za ruku onoga tko najbolje odgovara tvojoj duši.

Paulina Radićanin, 8.a

Natječaj za dječju kratku priču Pikun

https://www.gk-labin.hr/novosti/emma-griparic-magdalena-burul-i-petra-ugrin-dobitnice-su-nagrada-na-2-natjecaju-za-djecju-kratku-pricu-pikun-gradske-knjiznice-labin-5578

Čarobni most

Djevojčica Lana živjela je u malom gradu Lengburgu sa svojom mamom. Za vrijeme ljetnih praznika Lanina mama Ana unajmila bi im kućicu u selu Laloc da budu bliže Laninoj baki i djedu. Baka joj se zvala Nina i bila je vrlo bolesna. Djedu je ime Đani. Lana je jako voljela baku i djeda i željela je da baka čim prije ozdravi. Polako su stigli ljetni praznici i Lanina mama unajmila im je slatku kućicu. Od kada su došle, svakodnevno su posjećivale djeda i baku. Jednoga dana mama je rekla Lani da sutra ima posla te da im ne mogu ići u posjet. U tom trenutku Lana se sjetila kako joj je baka, uvijek kad ju je posjećivala, pričala priču o čarobnom mostu. To je bio most koji je ispunjavao želju onome tko bi stao na njega. Bio je tu, negdje u šumi, ali ga nitko nikada nije pronašao. Mama je Lani uvijek govorila da takav most ne postoji, ali Lana je jako vjerovala u čaroliju. Sutradan je odlučila potražiti čarobni most s namjerom da zaželi bakino ozdravljenje. Znala je da putem do mosta treba prijeći puno zamki, ali bila je odvažna i spremna riskirati. Mama ju je upitala o čemu razmišlja, a Lana se samo nasmijala. Nije htjela otkriti mami svoj plan jer joj sigurno ne bi dopustila odlazak u potragu. Sljedećeg jutra Lana je nakon doručka odjenula udobne široke hlače i majicu kratkih rukava. Rekla je mami da ide do bake i djeda, a zapravo je krenula u potragu za mostom iz bakine priče. Hodala je i hodala, vidjela prekrasnu šumu, mirisno šareno cvijeće, oblake bijele kao snijeg, visoko drveće te plodne biljke, ali ni traga čarobnom mostu. Tada je ugledala nešto sjajno i svjetlucavo, što ju je podsjećalo na sićušna krila. Odlučila ih je slijediti. Odvela su je do tankog puteljka u zabačenom dijelu šume. Odjednom je osjetila kako se ne može pomaknuti. Osvrnula se oko sebe. Zagazila je u živi pijesak. Sva uplašena počela je tražiti nešto čime bi se izvukla. Ugledala je veliku smeđu granu. Nije se mogla micati, ali uspjela se dovoljno sagnuti, tek toliko da je dohvati. Vukla je i vukla, grana samo što nije pukla, no uspjela se izvući. I dalje hrabra, Lana je nastavila svoju potragu. Slijedila je krila u mračnu spilju punu šišmiša. Čim je zakoračila u nju, Lana se naježila, ali odmah nakon pomislila: „Mogu preživjeti malo straha i mraka za baku.“ Iznenada je stala na neko dugačko zlatno uže i spilja se počela urušavati. Veliko sivo kamenje padalo je sa stropa, a djevojčica je otrčala na drugi kraj spilje. Srce joj je kucalo sto na sat, ali bila je jako sretna jer je uspjela te nastavila put. Vidjela je sunčev sjaj i shvatila da je izlaz blizu. Na izlazu iz spilje dočekala su je velika smeđe – zlatna vrata. Krila su prošla kroz tu prepreku, a Lana ih je odlučno pratila. Otvorila je vrata i zabljesnula ju je svjetlost. Ugledala je veliki most. Ona krila postala su slatka mala vila. Lana je bila neizmjerno sretna i cvrkutala je od radosti. Sva uzbuđena upitala je vilu: „Kako je moguće da do sada nitko drugi nije pronašao čarobni most?“. „Most se može prikazati samo onome tko vjeruje u čaroliju i ima nesebičnu želju“, odgovorila joj je vila. Zatim reče: „A sada zaželi želju.“ Lana ponosno zakorači na most i glasno izgovori: „Želim da moja baka ozdravi i da svi budemo sretni!“. Iz Lane je blještala sreća. Nekada je željela da joj baka ozdravi, a sada je znala da joj se ta želja ostvarila. Vila je Lanu otpratila kući. Sljedećeg su dana baka i djed došli u posjet Lani i mami. Baka je izgledala puno bolje te radosno povikala: „Ozdravila sam!!! Ozdravila sam!!!“. Mama je jedva koju riječ izustila, skakutala je od veselja i uzbuđeno povikala: „Pa to je pravooo čudooo!“. Lana je zagrlila mamu, baku i djeda, a kasnije, još malo snažnije, samo baku. Nasmijala se i ovu krasnu avanturu zadržala kao svoju malu tajnu.

Renata Stepančić, 4. r.

Mentorica: Martina Augustinović

Sjedim. Sjedim i razmišljajući gledam kroz školski prozor. Gledam u To. A To se ne obazire na mene. No, ja ipak razmišljam kako mu je, ide li nekoj voljenoj osobi ili odlazi zauvijek. Na trenutak zastanem, no moj je pogled i dalje usmjeren na To, ali sada gledajući razmišljam. Razmišljam o sebi. Jesam li ja ikad bila To, ako jesam, ovo je za osobu koja se zapitala. Da, sretna sam, no jednako tako i umorna. Moji dani prolaze u razmišljanju, najčešće o budućnosti. Prošlost se već dogodila i nitko je ne može promijeniti, ali budućnost, budućnost je kao klupko vune, svako je isto dok ne uzmemo igle u ruke i počnemo plesti. Ja ću sada početi. Želim biti uspješna i sretna, naći dobar posao, stvoriti obitelj, sagraditi kuću… No, s druge strane, želim proputovati svijetom, živjeti na sto različitih mjesta. Zapravo, ni ne znam što želim, tužno spuštam iglu, ali ipak sam nešto isplela. Shvatila sam da ne trebamo znati što i kada to želimo, svojim mislima gradimo sebe, pa tako i svoju budućnost. Nadam se da i on zna. Odjednom zazvoni školsko zvono. Trgnem se. Prestajem gledati. To je odavno prošlo. Ulazim u auto i krećem kući. Postajem nečije To.

Victoria Franković, 8. r.

Mentorica: Silva Tenčić

Što ljubav znači

Ljubav za tebe nosi

onaj tko vidi,

ono što u tebi sija,

što u sebi imaš.

Neki ljudi su ovdje

samo da ti oduzmu vrijeme.

Onda odu,

bez isprike.

Oni ne vide ono što jesi,

ono, što drugi iz tebe izvlače.

Onome, tko te voli i koji te

srcem cijeni,

vrijedan si,

takav, kakav jesi.

Čuvaš ga u dobru i u zlu.

I ne ostavljaš kad najviše boli.

Victoria Franković,8.a

Se pasiva

Na dreve lis

veli, zeleni…

Na grone svoj tanac tonca,

kako vetar sope,

i drži se…

Oblaki pasivajo,

vreme gre,

a on ceka,

sada kafeni…

Vreda so dnevi proleteli,

forci va njin više ni.

Na veje je po,

zemlja ga je zela.

Ma poli njega,

jedon drugi grmić

je vileza.

Rječnik:

se – sve

pasiva – prolazi

na dreve – na drvu

lis – list

veli – velik

na grone – na grani

tanac – ples

tonca – pleše

kako – kao

vetar – vjetar

sope – svira

oblaki – oblaci

pasivajo – prolaze

vreme – vrijeme

gre - ide

ceka – čeka

kafeni – smeđi

vreda – brzo

so – su

dnevi – dani

proleteli – proletjeli

forci – snage

va – u

njin – njemu

ni – nema

veje – suho otpalo lišće

po – pao

zela – uzela

ma – ali

poli – do

vileza - niknuo

*** Pjesma "Se pasiva" izabrana je na općinsko/gradskoj razini LiDraNa za županijsku razinu.

Victoria Franković, 8.a

OSLOBOĐENJE LABINA 28. 4. 1945.

Drugi svjetski rat ostao je u sjećanju kao najveći i najbrutalniji rat u povijesti, a kao takav je obilježio i živote brojnih Labinjana.

U vrijeme Drugog svjetskog rata, Istra je bila pod fašističkim režimom kao dio Kraljevine Italije. Pazinskim odlukama 13. 9. 1943. i odlukom ZAVNOH-a proglašeno je sjedinjenje Istre s Hrvatskom. Na isti dan odigrala se i bitka kod Tonci ili bitka pod Brdo. Naime, Njemačka okupacija Istre krenula je nakon kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., kako bi potisnuli partizanske snage. Sljedećih nekoliko mjeseci njemačke su oklopne SS divizije »Adolf Hitler« i »Hermann Göring« te 44. i 71. pješačka divizija prodirale iz Trsta zapadnom Istrom prema Pazinu i Puli, iz smjera Rijeke na Učku te iz Pule prema Barbanu i Labinu. U bitci kod Tonci njemačke motorizirane jedinice bile su daleko jače od labinskih partizana što je dovelo do gubitka 43 života. Osim te bitke najviše Labinjana stradalo je u nacističkoj ofenzivi 7. listopada 1943. godine, kada su izvršili masakr u selu Kunj i Barbići, gdje je ubijeno 33 ljudi, a Barbići su i spaljeni.

Na području Labinštine tijekom 1944. i 1945. Narodnooslobodilački pokret je sve više rastao te su u proljeće 1945. u sklopu završnih operacija oslobođeni veći teritoriji na području Istre pa time i Labin 28. travnja 1945. godine.

U Drugom svjetskom ratu poginulo je 17 tisuća Istrana, od čega 1326 Labinjana, u logore je odvedeno više stotina ljudi te je uništeno više stotina kuća i brojni javni objekti. Svakodnevni život bio je kao i u svakom ratu popraćen glađu, neimaštinom, pljačkom i terorom nad civilnim stanovništvom. Brojne jame na području Labinštine u koje su bacali streljane ljude, najbolje opisuje stupanj terora.

Uz poruku “Ne ponovilo se” ne zaboravljamo borce za oslobođenje od okupatora, a posebnu počast odajemo onima koji su dali svoj život u borbi za slobodu. Ovdje ćemo istaknuti dva takva Mate Blažinu i Pjerinu Verbanac, po kojima su srednja škola i vrtić dobili ime. Mate Blažina je sa 19 godina, 1944. postao članom partizana, rušio je telefonske stupove od Labina do Nedešćine, prekopavao ceste i rušio mostove od Podlabina do Raše te donosio barut iz barutane u Ripendi. Nakon toga sudjelovao je u borbama u Gorskom kotaru gdje je i poginuo. Pjerina Verbanac bila je važna jer je među ženama Labinštine širila ideje NOB-a, učestvovala je i u obrani partizana na neprijateljski garnizon u Nedešćini. Neumorno je radila i na organiziranju akcija sakupljanja hrane, odjeće, obuće, lijekova za potrebe boraca. Izgubila je život u Vrećarima spašavajući ranjenike.

Učenici OŠ Matije Vlačića o ovim su događajima učili na satu povijesti, a učenici dodatne nastave povijesti posjetit će Antifašističke spomenike Latinštine, kako bi odali počast borcima za slobodu i značaju antifašističke borbe, a imat će i zadatak da osmisle svoj spomenik za antifašističku borbu.

Literatura:

Radnički pokret i NOB Općine Labin, Rijeka 1980.

https://povijest.net/2018/?p=3741

https://pointenovinessmb.com/tag/povijest/page/2/

Tekst: Povijesna grupa

Mentorica: Sanja Gregorinić Trumić

Dramska radionica

U srijedu 22. 3. 2023. održana je dramska radionica za članove Gradskog vijeća mladih i nekoliko drugih učenika naše škole. Radionicu su održali dramski pedagozi Milan Medak i Sanja Lađarović iz Rovinja. U nizu dramskih vježbi učenici su sudjelovali u glasovnoj i tjelesnoj ekspresiji te kreativnoj imaginaciji. Učenici su učili kako izraziti svoj stav, dogovarati se i pregovarati u grupi te prihvaćati sebe i druge. Kroz igru i kreativno izražavanje svijet je postao ineresantniji, zabavniji i emocionalno ispunjeniji. Zahvaljujemo našim voditeljima na lijepom druženju i što su nam odškrinuli vrata prema dramsko-scenskoj umjetnosti.

Učenik 6.a razreda Damian Sanatan Grozaj

Maškare ča moru maškare…

Maškare su danas postale simbol veselja i zabave, zbog čega ih većina i voli. Ipak, neki smatraju da su maškare poganski običaj i da se ne bi trebale obilježavati. Odlučili smo istražiti odakle zaista potječu maškare.

Maškare ili poklade su naziv za razdoblje nakon Sveta tri kralja (6.1.) do Pepelnice, odnosno početka korizme. Smatra se da slavljenje ovog običaja potječe još od starih Rimljana koji su svake godine krajem prosinca slavili saturnalije – rimske festivale u čast boga Saturna, boga poljoprivrede kojemu su prinosili žrtve, održavali gozbe i zabave.

Druga teorija je da su maškare potekle od magijskih obreda kojima se je htjelo otjerati zimu i zle sile i duhove prerušavanjem u neki lik, sipanjem pepela i bukom.

U današnje vrijeme maškare se obilježavaju diljem svijeta, a najpoznatiji su venecijanski, brazilski i naš riječki karneval. Glavni simbol venecijanskog karnevala su predivno ukrašene maske šarenih boja, brazilskog škola sambe, a našeg riječkog sve pomalo, ali najviše zvončari. Zvončari su najpoznatije maškare u Hrvatskoj. Njihovi glavni simboli su zvona koja nose oko pojasa, ovčja vuna i maske koje su najčešće glave nekih životinja. Prema tradiciji zvončarom može postati samo muškarac i smatra se da ne može svatko biti zvončar jer mora imati vrlo veliku fizičku izdržljivost pošto oni na sebi nose vrlo teška zvona. Zvončari su uvijek u skupini od 20 ili više članova i kreću se polaganim tempom kako bi naglasili i održali ritam svakog zvona. Njihov cilj je snažnom i glasnom zvonjavom otjeraju zimu, zle sile i uroke od njihove stoke po starim vjerovanjima.

Voljeli maškare ili ne, one se uvijek obilježavaju u svim krajevima. Nama je jedan od najljepših običaja iz djetinjstva ići od kuće do kuće u vrijeme maškara i pitati: „špeha, jaja i dinara“. Uvijek dobijemo puno bombona, jaja, čokolada i novčića. Osim toga volimo maškare jer se u to vrijeme lijepo družimo s prijateljima, susjedima, stvaramo vlastite kostime, pjevamo i plešemo, a usput i puno toga naučimo.

Izvori:

https://www.skole.hr/pokladni-obicaji-u-hrvatskoj/

http://www.eduvizija.hr/portal/sadrzaj/poklade-ma-kare-karneval

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=49035

https://www.istrapedia.hr/hr/teme/6/pust/

Tekst : Andrea Faraguna,Toni Rastović, Kristiana Vlačić.

Božićni običaji u svijetu

Božić se u cijelome svijetu slavi 25.12. i tada obilježavamo rođenje Isusa Krista. Svaka država ima drugačije običaje za Božić, a ovdje možete pročitati najzanimljivije.

Većina nas, a po uzoru na Amerikance Božić slavi izmjenjivanjem darova te posjećivanjem obitelji. Pripreme za Božić počinju sa hranom, slanjem božićnih čestitki, ukrašavanjem kuća, te pripremanjem darova. Djeca spremaju svoje čarapice kako bi im Djed Božićnjak ostavio darove. U Crkvi se sviraju Božićne pjesme. Grade se jaslice. Odlazi se na polnoćku na Badnjak. Na dan sv. Lucije, 13.prosinca sadi se pšenica.

Velika Britanija je bila prva država koja je kao božićni ukras počela koristiti imelu.

Običaj ukrašavanja božićnog drvca pratimo od Njemačke u 16. stoljeća. U to vrijeme jelka je bila ukrašena jabukama, orasima, datuljama, perecima i papirnatim cvijećem.

U Italiji tjedan dana prije Božića djeca idu od kuće do kuće, obučeni kao pastiri te pjevajući božićne pjesme za što dobivaju novac. Pravo slavlje počinje postom, 24 sata prije Badnjaka uz obrok u kojem dominira panettone . Prema tradiciji, u Italiji darove donosi ružna vještica po imenu La Befana na dršku svoje metle, a djeca svoje poklone mogu otvoriti tek 6. siječnja, na Tri kralja. La Befana je trebala posjetiti novorođenog Isusa, međutim zakasnila je i luta od tada ostavljajući darove u svakoj kući sa djecom u slučaju da je Isus tamo. Spušta se niz dimnjak te dobroj djeci ostavlja darove u čarapama i cipelama, a zločestoj ugljen.

U Rusiji je Babuška tradicionalni božićni lik koji dijeli darove djeci. Njezino ime u prijevodu znači baka, a legenda govori da je odbila posjetiti Isusa sa mudracem zbog hladnog vremena. Međutim, požalila je i krenula za njim sa punom košarom darova. Nikad nije pronašla Isusa, stoga posjećuje svaku kuću i dobroj djeci ostavlja igračke.

Ako želimo doživjeti Božićnu idilu u ljetnom vremenu moramo ići u Australiji! Božićne večere u Australiji često se održavaju na plaži ili kao piknik, ukoliko ostaju doma vesele se uz bazen ili igrajući kriket.

Lik Djeda Božićnjaka rođen je u SAD-u 1860-ih godina. Santa Claus ime došlo je od nizozemske riječi za sv. Nikolu (Sintaklaas). Taj prvi Djed Božićnjak, tada još poznat kao sv. Nikola, pušio je lulu, letio u vagonu, ali bez sobova, nije imao crveno odijelo niti je živio na sjevernom polu, ali je donosio darove djeci. Tek 1863. godine pojavljuje se ime Djed Božićnjak (Santa Claus) koji ima crveno odijelo, saonice i sobove.

https://www.putoholicari.rtl.hr/bozicni-obicaj-1076/

https://www.skolskiportal.hr/sadrzaj/iz-skolskog-svijeta/bozicni-obicaji-diljem-svijeta/

Napisao: Toni Rastović, 7 a

Zašto volim i ne volim školu

Puno nas učenika bi se složilo da škola nema puno dobrih strana, ali kada bismo malo bolje razmislili, došli bismo do zaključka da škola ima više pozitivnih nego negativnih strana.

Što nas veseli?

Najviše nas u školi vesele prijatelji koje svakodnevno viđamo. Pomažemo si, šaljemo zadaće, igramo se, a ponekad i tračamo iako znamo da to nije baš najljepše.

Volimo učitelje, neke malo više, a neke malo manje, naravno. Oni koji se šale s nama, koji nam daju grupne i praktične radove, gdje se osjeti rad, red i disciplina, su nam najdraži. Na satovima nas najviše nasmijavaju šale, to jest biseri. Ima ih raznih, kao npr. „Zagreb je najpoznatiji po suvenirima“, „Istra je glavni grad Hrvatske“, „Ne čujem jer me boli oko“…

Volimo gledati filmove vezane uz predmet. Uz terensku nastavu i izlete bolje doživimo što učimo, ne moramo stalno sjediti na istom mjestu, upoznajemo brojne kulturne znamenitosti i tradicijske običaje.

Škola nas odgaja, obrazuje, bogati nam rječnik, potiče nas da budemo bolji i samostalni ljudi, a motivira nas i u svakodnevnim radnjama. Kad na satovima geografije i povijesti učimo o nekoj državi, saznamo puno o njoj te poželimo posjetiti to mjesto. Tjelesni je naravno omiljeni predmet većini, jer se ne mora učiti i potiče nas na zdravi život.

Što ne volimo?

Ne volimo nepotreban stres pred ispit i ispitivanje, a kad krene slučajni odabir svi postanemo vjernici, samo da nas ne pita, samo da ne dobijem jedinicu, najčešće su naše misli...

Domaće zadaće ne volimo ako su pretjerane pa cijeli dan izgubimo na rješavanje zadaće i sve nam se pomiješa.

Dosta učenika će reći da im je jedna od gorih stvari čitanje lektira. Većina ne voli čitati, posebice jer na Internetu mogu naći sažetke. Mi mislimo da bi trebali svi čitati jer nam to bogati rječnik, maštu, kreativnost i proširuje vidike. Kad čitamo, učimo se boljoj komunikaciji, upoznajemo druge svjetove, učimo kako se snaći u novim situacijama te brojnim životnim savjetima.

Udžbenici nam često zadaju glavobolje. Prečesto imaju previše stranica, puno nevažnih stvari i nepotrebnih informacija koje nas zbunjuju dok su one bitne stvari izgubljene u tekstu.

I za kraj, možemo reći volimo školu iako nam ponekad stvara glavobolje i oduzima puno slobodnog vremena.

Tekst napisale:

Nika Toplak, Antona Mohorović i Ria Gobo, učenice 7. b razreda

Uredila : Sanja Gregorinić Trumić

Borša i ja

Moran je nosit saki don

Teška ili lahka

Ona je moj najveći valor

Va nje so kvaderni, libreti i lapiši

I si moji pensijeri

Ku me kapiš

Saki don s njo je

Neki konfužjon

Ma sejno nic ni lepce

Od moje borši

Mia Gergorić, 4.a

Četiri godine zajedno

Evo me na kraju četvrtog razreda, a kao da sam jučer krenuo u prvi. Vrijeme je jednostavno proletjelo.

Sjećam se uzbuđenja prvog dana škole i prozivke svoje učiteljice. Bio sam jako uzbuđen i istodobno ponosan. Nikada neću zaboraviti njezino blago lice i čvrst glas dok je čitala naša imena i svakoga pomilovala po glavi. Otada je prošlo dosta vremena i svašta se izdogađalo. Bilo je tu puno smijeha, veselja, igre i radosti. Bilo je i suza, briga i muke. Bilo je svega. Dobrih i loših ocjena, puno zadaća i ispita. Stekao sam puno dobrih prijatelja. Puno, jako puno sam naučio u ove četiri godine zahvaljujući mojoj učiteljici Nirvani. Usadila mi je dovoljno znanja koje će mi pomoći da se snađem u danima i godinama koje su preda mnom. Znam da joj to nije bilo lako jer sam ponekad bio nemoguć. Korona virus koji nas je sustigao još nam je zagorčao situaciju. Teško je bilo učiti i pratiti nastavu online. Izgubili smo ono najbitnije – druženje. Više nije bilo školskih izleta, terenske nastave, proslave rođendana, ničeg. Sve me to jako pogodilo i ponekad mi se činilo da tome nema kraja. Konačno se sve polako smirilo i popustile su mjere pa smo ipak u ovom četvrtom razredu otišli na izlet. To me je jako razveselilo.

Sada na kraju, osjećam se sretno, ali i tužno. Sretno što krećem u peti, a tužno jer će nas sve razdvojiti i učiteljica više neće biti ista.

Ivan Aleksandar Glušić, 4.a

Kad odrastem...

Dobar dan, ja sam Zrinka.

Vjerujem da većina djece na svijetu, dok su mali, već nešto žele postati. Ali, to tako ne ide. Ja sam đak. U slobodno vrijeme bavim se odbojkom, a kada odrastem, bit ću modna dizajnerica. Školu za modnu dizajnericu želim završiti u Zagrebu. Želim postati modna dizajnerica jer jako volim izrađivati haljine i ostalu odjeću. Jako me zanimaju modne stvari. Najviše volim sama izrađivati, šivati i ukrašavati neke male stvari. To mene čini jako sretnom. Za cure koje žele biti modne dizajnerice, njihove ruke moraju imati talent, brzinu i hrabrost..

Velika je i teška stvar postati nešto, a da postanete to što želite, draga moja djeco, u to morate uložiti puno truda, a zatim ostvariti svoje najveće snove.

Zrinka Garilović, 4.b

Kad odrastem…

Ja sam Zoe Marković. Imam 11 godina i živim u Viškovićima. Idem u 4.a razred Osnovne škole Matije Vlačića. Bavim se atletikom i volim svirati gitaru.

Za razliku od odraslih mi ne radimo, ali zato moramo ići u školu. Ja ne znam kako je to biti odrastao, ali ovako ja to zamišljam. Kada si odrastao, možeš raditi ono što te volja. Naravno, moraš i raditi i zarađivati za život. Možeš ići kasno spavati, a da ti nitko ne govori kada da ideš u krevet. Kad odrastem, htjela bih voziti auto kao moji roditelji. Naravno, još ne kužim kako funkcionira auto i kako se vozi, ali i ja ću naučiti kao što su svi. Sigurna sam da je teško čistiti kuću, raditi 9 sati i brinuti se za djecu. Ali ipak, sigurna sam da je bolje biti dijete.

Za par godina vidim se u srednjoj pa na fakultetu, a zatim i na poslu u kojem uživam. Želim imati obitelj i živjeti u Londonu. Ipak, lijepo je biti dijete.

Zoe Marković, 4.a

Crno zloto

Duboko va labinjonske zemlje

skrila se je kova,

ma ne od zlota –

od crnega karbona!

Kad bi umela gonat,

puno bi šćorica mogla pravit.

I moj pranono je kovar bi.

Njegova fameja je vajka imela stroha

kad se je kaliva duboko pod zemljo,

da će hi doma someh pustit!

Torniva se je crn i blatan,

ni ga bilo nanke za poznat!

Samo oci i beli zubi…

Trudan od dela, ruki pune trdeh žulji,

ma sejno vajka kuntenat!

Želja za kruhon ga je tamo držala

I celo famejo od gloda škapulala!

Paulina Radićanin, 6. razred

Krabulji

Si obuceni malo cudno,

neki va krotken, neki va dugen,

a teplo ni.

Ca se njimi vidi?

Forši so šli s pameti!

Komedijoju, munjesoju,

od kući do kući hode,

joja i kobasice pobirajo

I vino pijeju!

Pokle će poli ugnjišća

velu fritaju storit

Se pojes i lepo se napit!

Anay Krga, 6. razred

Moć zagrljaja

Moć zagrljaja čvrsta je poput stijene,

na svijetu nema veće cijene.

Grle se i pojave i stvari,

jer zagrljaj ima jake čari.

Grle se prozor i kap kiše,

dok čovjek staklo ne obriše.

U zagrljaju čovjek lakše diše,

poput pisca kada poeziju piše.

Zagrljaj stvar je vrijedna,

kao što je majka jedna.

Zagrljaj je maštovit dar,

i topao je kao žar.

Ivona Jelčić, 6.b

Šparoga

Tanka, zelena

pleše na vjetru, čeka

skori odlazak!

Ria Gobo, 6.b

Mila

Bila je subota. Prve zrake sunca prodirale su kroz prozor. Pokušavala sam ponovo zaspati jer sam znala da je rano i ne moram ići u školu, ali san je bio sve udaljeniji od mene. Srce mi je ubrzano tuklo. Bila sam sve nemirnija. Iskrala sam se iz kreveta, spremila se na brzinu i izjurila iz kuće. Ništa i nikoga nisam vidjela, osim nje. Bila mi je u glavi cijelo vrijeme, od dana kada sam je prvi put ugledala. ONA – mala mješanka boksera i labradora.

Kao i mnogo puta prije, pazeći da me nitko ne vidi, ušuljala sam se u susjedovo dvorište u kojem su veselo trčkarali nestašni psići. Njihova me mama upozoravala režanjem da stojim na distanci, ali kao i obično, ubrzo bi utihnula i dozvolila mi da ostanem. Mislim da je baš kao i ONA osjećala moju dobronamjernost. Znala je zašto sam došla. Dugo ćemo se maziti i gledati u oči, otkrivajući jedna drugoj osjećaje koje nije potrebno opisivati riječima. Na prvi pogled sve je bilo uobičajeno. ONA se bacala na leđa tražeći da je mazim, neko je vrijeme skakala po meni, a onda se odjednom umirila u mom krilu gledajući me kao da zna sve o meni. Tako je bivalo nekoliko puta dnevno tijekom pet mjeseci. Svaki slobodan trenutak bila sam u susjedovom dvorištu s njom. Te subote, dok se ONA lagano vrpoljila u mom krilu, primijetila sam da se vesela pseća obitelj smanjila i da se osim nje u dvorištu uz mamu motaju još samo dva psića, a bilo ih je osam. Dok sam pogledom tražila ostatak društva, čula sam susjedin glas: „ Mogla bi je ti uzeti. Već ste se sprijateljile. Samo je još ona ostala. Ostale psiće smo poklonili. Sutra odlaze ova dvojica. Ako nećeš, naći ćemo nekoga kome ćemo je dati.“ Rekla je to tako jednostavno i hladno kao da se radi o nekoj stvari. Gledala sam u susjedu pa u nju, pa u svoje srce. Znala sam da je više od svega želim uzeti kući. To želim od prvog dana kada sam je ugledala, ali nagovoriti mamu da mi to dozvoli bio je veliki zalogaj, čak i za mene kojoj mama ostvaruje gotovo sve želje. Već iza sebe imamo jedan propali pokušaj udomljavanja. Moja mama je jasna po tom pitanju. U glavi mi odzvanjaju njezine riječi: „Pas nije za nas. To je velika obaveza, a mi trenutno nismo spremne za to.“ Pomislila sam: „Da je bar tata kući.“ Bilo bi puno lakše. Tata zna sa psima, a i podijelili bi obaveze. Tata je već duže vrijeme izvan Hrvatske zbog posla i obećali su mi da pas dolazi u obzir kada se on vrati kući zauvijek. Do tada ne smijem ni pomišljati na psa jer nisam pokazala da sam dovoljno odgovorna, a mama ima previše obaveza da bi se još brinula i za psa. Pomisao da je to možda posljednji put da je vidim, užasavala me. Znala sam da moram iskoristiti sva moguća sredstva, počevši od iskorištavanja mamine slabosti na mene. Shvatila sam da mi je potreban saveznik u misiji udomljavanja i znala sam da moram biti brza i efikasna. Čvrsto sam zagrlila to divno stvorenje, poljubila je i obećala joj da ću se vratiti po nju. Tuga me potpuno obuzela jer sam duboko u srcu znala da imam male šanse da uspijem u svom naumu. Prije nego sam se vratila kući, otišla sam do svog mogućeg saveznika, bratića Dariena, koji živi u stanu ispod mene. On je upoznat s cijelom situacijom i često smo zajedno bili s njom. I on ju je zavolio, iako se ta ljubav nije mogla mjeriti s mojom. Ispričala sam mu što se dogodilo. I njega je pogodilo to što bi ONA mogla otići. Iznenadio me kada je predložio njegovu mamu, moju tetu, kao moguće rješenje. Rekao je da bi se ona mogla smilovati. Nisam imala što izgubiti pa sam uz njegovu pomoć dala sve od sebe da je uvjerim da je udomimo. Poveli smo je do susjedovog dvorišta da je vidi. Iako joj se svidjela, rekla je da je ne možemo uzeti. Nije previše objašnjavala, a ja nisam imala snage pitati zašto. Iskoristila sam sav svoj šarm i pokušala nagovoriti mamu. Mama je suosjećala sa mnom, ali nije popuštala. Nastupili su dani opraštanja od nje. Nisam se mogla opustiti jer sam znala da je svaki dan možda posljednji dan u kojem se družimo. Taj je neobičan osjećaj tuge trajao. Prolazili su dani. Odustala sam.

Od subote, kada je susjeda rekla da ONA odlazi, prošlo je mjesec dana. Bio je uobičajeni dan. Taman sam se vratila iz škole. Mama mi je u jednom trenutku rekla da me Darien treba i da se spustim u njihov stan. Imala sam mnogo zadaće i nije mi se dalo, ali srce mi je govorilo da je važno. Uvijek slušam srce jer mi pokaže ispravan put. Otvorila sam vrata Darienovog stana i u mene su gledale njene mile i tople oči. Mahala je repom i čekala da počne naš ritual. Darien je sav uzbuđen pričao bez prestanka: „ Ona je sada naša. Moja će se mama brinuti za nju. Ona je službeno njezin vlasnik, ali će biti zajednički pas. Možeš biti s njom kada hoćeš i uzeti je u šetnju i maziti je i…Zvat ćemo je Mila jer je sva neka draga i mila.“ U glavi mi je bila neka čudesna buka. Nije mi bilo važno kako se zove, ali Mila joj je baš nekako pristajalo. Skakala je po meni, umiljavala se, a moja je sreća sve više rasla dok me potpuno nije obuzela. Neko vrijeme nisam znala šta se dešava oko mene. Nisam vjerovala da je Mila tu i da neće nikamo otići. Iako sam bila presretna, malo me brinulo kako će na to reagirati moja mama. Uskoro sam saznala da je ona već upoznata s time i da je pristala na ideju da Mila bude njihov, a zapravo naš pas.

Zvuči čudno, ali situacija je ovakva, Mila je na papiru tetin pas. Ona je „kao“ odgovorna za neke stvari za koje su zaduženi odrasli. Ja sam zadužena za maženje, šetnje i ljubav, ono najbitnije. Naravno, potajice dijelim pojedine obroke s njom. Mislim da pokazujem dovoljno odgovornosti i da zaslužujem imati kućnog ljubimca. Otada su prošle gotovo dvije godine. Mila nije moj pas na papiru, ali kao da je moj. Najviše vremena provodi sa mnom. Kada se baci na leđa, prekriži šape i zamahne repom gledajući me ravno u oči, sve nestaje. Postoji samo beskrajna sreća. A znate što? Mila je postala miljenica obitelji, pravi obiteljski pas kojoj nitko ne može odoljeti pa ni moja mama, koja je bila najviše protiv. Ipak, između nas dvije postoji neka posebna veza i ONA čini moj život ljepšim.

Antona Mohorović, 6.b

More

Gledam u daljinu i vidim more

plavo, duboko

koje sjaji kao dječje oko.

Gledam kako se visoki valovi pjene

i mijenjaju morske mijene.

Bijeli se valovi love

dok brodovi žalosno plove.

Djeca se sretno igraju u plićaku,

mame ne žele vrućinu jaku.

Kada svi otiđu, ribari mirno čekaju.

Dok se oni muče,

ostali snivaju u beskraju.

More, more ti si u srcu mome!

Ivona Jelčić, 6.b

Zima

Zima je hladna,

zima je bijela,

zima je kao pahulja snijega.

Zima je kao vjetar ljut

koji čisti obližnji put.

Zima je kao

neka strašna klima

koja svoj vjetar sretno nosi

u svojoj rumenoj svilenoj kosi.

Elin Brajša, 4.b

Sloboda

Slo- bo- da! Tako jednostavno za izreći.

Savršena simfonija slova,

Izgovorenih sa samo tri pokreta jezikom.

Zašto ju je tako teško shvatiti ?

Slobodu je lako izgubiti,

slobodu je teško vratiti,

slobodu je nemoguće objasniti.

Svi će se za nju uvijek boriti!

Ona je vječna,

jača od bilo kojeg oružja.

Jedna riječ, tisuće značenja, protiv pravila…

Sveti Gral ljudskog roda,

milijun značenja i težnji,

u jednoj riječi- sloboda!

Tonka Baša, 8.a

Što je ljubav?

Kad spomenemo riječ „ljubav“ mislimo na najljepše na ovom svijetu. Postoje razne vrste ljubavi, kao što su obiteljska, prijateljska, ona prava, ali postoji i neuzvraćena ljubav. Upravo ta najviše boli.

Ljudi ne misle da postoje dvije vrste ljudi. Jedna prepoznaje ljubav kao najvažnije na svijetu i voli voljenu osobu, ne misli na ništa ružno niti išta slično dok ima voljenu osobu pokraj sebe. Drugoj vrsti ljubav nije nešto lijepo, već patnja, tuga i bol... Takve ljude mnogi ne razumiju, zašto su takvi.Njima se nešto loše desilo u životu i netko ih je povrijedio da više ne mogu voljeti ljude, a niti svijet. Treba pomoći takvim ljudima, popričati s njima, pokloniti im malo pažnje, poštovanja i suosjećanja. Njihovo je srce slomljeno i to srce se teško ponovno spoji i dalje voli. Neki su uspjeli zacijeliti srce, ali nakon kratkog vremena su opet bili povrijeđeni, često od iste osobe.

Pokušavamo shvatiti jedni druge, ali najčešće možeš shvatiti tek kad ti se nešto loše dogodi pa razumiješ.

Matko Muratović, 8.b

Karneval

Veljača bliži nam se sada,

mjesec ludih maski,

mjesec karnevala!

Vrijeme je to kad nam podivlja mašta,

onda možemo biti svašta!

Spiderman koji sve probleme riješi

ili princeza koja se svima smiješi!

Maškare zabavne i vesele iz

raznih mjesta nam dolaze!

Miris krafni sa svih strana, a

veselje gradom vlada!

Nika Toplak, 6.b

Želim živjeti

Sve se desilo tako brzo…

Od života u kojem smo živjeli kao slobodni ljudi,

s pravima i slobodom kretanja,

morali smo prijeći

u ljude bez ičega…

I inače nam se puno stvari nameće

iako to pokušavamo prikriti.

Osjećam se nesigurno i

samo želim da sve to završi…

Gledam ulicu,

potpuno je prazna,

tišina me pojela.

Sve je tako tiho,

potpuni mir,

samo u meni

nešto govori.

Ne pušta me,

izjeda me i

nikako da prestane…

Pitam se u sebi

hoću li ga opet vidjeti.

Njegove se slike

vrte u mojoj glavi

bez prestanka.

Želim da prestane,

ne mogu više.

Zna li on uopće koliko mi znači?

Voli li on mene koliko i ja njega?

Je li moguće da sam se zaljubila?

Nisam željela da se ovo desi.

Sjedim ispred zatvorenih vrata

i stidljivo slušam njegov glas.

Bio je tako miran

i u isto vrijeme zvučao je tako snažno.

Tople zrake sunca prodirale su

u najdublje sobe mojeg srca.

Tad sam saznala

da on je TAJ…

Corinna Mari Hrvatin, 8.b

Brazil u mom srcu

Kad sam u svojoj dalekoj domovini,

Brazilu,

razmišljam o njoj

kao o majci.

To je netko

koga mogu voljeti,

tamo mogu biti sretna.

Tamo šume imaju bezbroj

nijansi zelene.

Obale su najduže,

a more kristalno plavo.

Valeria Freitas Martinčić, 6.a

Cakavica

Ca?

Ca, ca?

Pa gono si nešto.

A ja, ja.

Sada se spametin.

Cakavica.

Ca, ja, zoc, nic.

Mi gonamo cakavico,

Va Raše, Labine, Rapce, Nedešćine.

Od Svetega Bortula do Svete Marine.

Cakavica.

Gonamo ju doma.

Z mićega ju gonamo,

Gonamo saki don.

Cakavica.

Domoće besedi.

Ne smimo hi zobit.

Zavajka ćemo hi gonat.

Karlo Knapić, 5.b

Školska godina 2020./2021.

Najvažnija stvar na svijetu

Važni su mi prijatelji, važan mi je novac, važna mi je igra i obitelj sva. Ali ako trebam birati, izabrao bih sreću i pustolovine. Samo uzbuđen želim biti i da dosadno mi nije. Samo neka mi život prolazi u sreći i njome dosadu liječi.

Luka Mikuljan, 3.b

Sreću treba dijeliti

Sreću treba dijeliti s prijateljima i roditeljima, s bakom i djedom te sa svima ostalima. Za mene je sreća nešto najljepše na svijetu. Sreću ne možemo dobiti tako da je grabimo sami za sebe, nego sreću moramo dijeliti s drugima. A ako je dijelimo s drugima, sigurno će je netko podijeliti i s tobom.

Lukas Višković, 3.b

Likovni radovi učenika 2.b razreda na temu bajke "Carevo novo ruho" H. C. Andersena:

Sljedeći rad pod naslovom "Čudovište novog vala" predložen je za državnu razinu smotre LiDraNo 2021.:

Čudovište novog vala

Što nam se to događa?

Početak

Nazvali su ga bezazlenim virusom. Trebao je nestati za nekoliko mjeseci. Riječi su to kineskih znanstvenika s početka 2019. godine. Cijela ova drama krenula je postepeno. Korona je izbila u Kini zbog zaraženih šišmiša. Mediji su krenuli u napad.

Panika se polako budila. Bolnice u Kini bile su prenatrpane. Temperatura, kašalj, obostrana upala pluća te zastoj rada srca. To je bilo prije proglašenja pandemije. Znanstvenici su ovaj virus, prije nego što je dobio svoje ime i prezime, Covid -19, medijima i javnosti predstavili kao malo jaču virozu. Mislilo se da će nestati prije nego što stigne do Europe, Amerike i ostatka svijeta. Nadali smo se…

Međutim, Čudovište je ipak izašlo iz ormara i proširilo se svijetom. Ljudi su počeli masovno umirati i u strahu za vlastito zdravlje zatvorili se u svoje domove. Italija je bila europsko središte zaraze. Policijski sat, lockdown, crveni alarm, zatvaranje škola, kafića. Propast gospodarstva prijeti. Nedugo nakon toga Čudovište je došetalo do Engleske, Francuske, Hrvatske. Mediji su se zapalili. Izvještaji i vijesti. Svijet je gorio. Kao da majka priroda odustaje. Mislili smo da je loše, ali nismo znali da je to bio tek početak. Sve je stalo. Najprije je rečeno da sve shvatimo kao odmor na dva tjedna. Uvedene su propusnice za odlaske iz jedne u drugu županiju. Strašno! Maske još nisu bile obavezne.

Svijet propada

Odjednom stvari su krenule nabolje, manje je zaraženih i škole su se ubrzo trebale otvoriti. Kao da je svijet popio antibiotik. Mislili smo da je kraj našim mukama. Trebali smo opet živjeti normalno. Ništa od toga. Ubrzo su zatvorili granice. Uveli su obavezno nošenje maski, cijena dezinfekcijskog sredstva za ruke i zaštitnih maski porasla je u nebesa. Ceste su bile prazne. Djeca se više nisu družila, svijet je stao. Vrijeme je nestalo. Svaki smo dan proživljavali isto, samo se svakodnevno smanjivao broj stanovnika. Kada biste se vozili gradom, hvatala bi vas jeza. Ulice su bile prazne, ni psa nije bilo na ulici. Ljudi bi u takvim situacijama izgubili ljudskost i najradije se svađali oko zadnjeg paketa toaletnog papira ili oko najbanalnije stvari. Maska postaje dio našeg outfita.

Trula grana na zelenom stablu

Sve je krenulo online: škola, šoping, čak i dostava hrane. Mnogi su ostali bez posla. Turizam i industrija su otišli k vragu. Ljudi su bili na početku kraja, plaće su pale. Knjižnice, frizerski saloni, kozmetičari, trgovinice, morali su zatvoriti vrata. Svijet je ponovo stao, baš kad smo se nadali da će sve procvasti. Bolnice su i dalje bile prenatrpane, više nije bilo slobodnih mjesta, respiratora, lijekova. Korona više nije bila samo bezazleni virus…

Nada u bolje sutra

Ljeto smo preživjeli kako smo znali i mogli. Trgovine su se otvorile, sve je bilo malo bolje. I u Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu. Zbog visokih temperatura, virus je oslabio. Opet smo se mogli kretati. Izlazak s prijateljima nije bio idealan, ali mogli ste pojesti pizzu kao ljudi. Napokon smo bili sretniji. Čak su i djeca bila sretna zbog početka nastave. U rujnu smo u školu krenuli normalno. Istina, morali smo nositi maske i morali smo držati udaljenost, ali svijet je počeo funkcionirati. Mogli ste ići u kupovinu, prošetati se gradom. Mislili smo da je to uistinu kraj.

Sreća nam je opet okrenula leđa. Odmah po završetku turističke sezone sve je krenulo nizbrdo, kao da je sve bila samo manipuliranje brojkama zaraženih kako bi država profitirala od turizma. Raznorazne teorije zavjere su se pojavile. Jedni su govorili da je virus obična izmišljotina, drugi da je nastao u laboratoriju. Nije prošlo ni dva mjeseca do ponovnog zatvaranja škola, najprije za učenike srednjih škola pa za učenike viših razreda osnovne pa na kraju sve. Cijene su porasle, život je postao luksuz. Opet smo postali fikusi u vlastitim domovima. Mjerenje temperature, testiranja, moguće cjepivo. Ne možeš ni kihnuti, ni nos obrisati bez straha. Generacija propada, mladež ludi, nema izlazaka i druženja. Nada polako nestaje..

Novo normalno

Sadašnjost. Novu 2021. nismo započeli savršeno. I dalje smo online. To je novo normalno. Hrvatska trenutno dobro stoji s brojkama zaraženih i onim još gore, umrlih.. Brojevi, svakodnevno bombardiranje brojkama! No, nadamo se da će tako i ostati. Još moramo nositi maske i još se luđački dezinficiramo, ali ide nabolje. Rizik od zaraze je i dalje tu, ali ljudi su se počeli cijepiti. Mnogi misle kako je cjepivo neka vrsta uređaja za praćenje i kontroliranje, tzv antivakseri, ali većina ipak ne. Uskoro se vraćamo u pravu školu. Iskreno, pao nam je kamen sa srca. Međutim, korona nije jedino što nam prijeti. Masovno topljenje leda i podizanje razine mora, umiranje polarnih medvjeda, požari… Hrvatska je nedavno okusila i potrese koji su razorili Petrinju i okolicu Zagreba. Jedan korak naprijed, nazad dva. Vrtimo se u krug. Ne možemo imati i ovce i novce, zar ne? Jedina pozitivna strana cijele ove situacije jest buđenje empatije kod ljudi, ujedinili smo se kako bismo pobijedili još jednu prepreku. Svijet nam je u posljednje vrijeme priuštio vožnju vlakom smrti. Ljudi misle kako je ovo kraj, kako ćemo napokon odahnuti, kako smo pobijedili, a ja mislim da je ovo tek početak. Majka priroda nas je pokušala upozoriti na mnogo načina, ali mi nismo htjeli slušati. Kao i sve, tako će i naša arogancija jednom doći na naplatu.

Što napisati za kraj? Kako zaustaviti bujicu misli kad jedna misao poteže drugu. Nema smisla pisati uobičajene floskule. Covid je pravi užas i točka, ovako nešto će se pamtiti i prepričavati budućim generacijama kao i o epidemiji kuge. No, pravo je pitanje, biti ili ne biti? Što je sljedeće?

Tonka Baša, 7.a

Na Općinsko/gradskoj smotri LiDraNo 2021. sljedeći radovi ("Želja jedne djevojčice" i "Koronavirus - nevidljiva, ali ubojita opasnost) predloženi su za Županijsku smotru LiDraNo 2021.:

Želja jedne djevojčice

Maja je djevojčica koja je živjela jedan potpuno normalan život, no jednog dana joj se nešto veoma neobično dogodilo. Naime, ona je žarko željela otići u budućnost, biti punoljetna, putovati svijetom, voziti auto, kupovati u najljepšim trgovinama. Toliko je to htjela, da bi bilo što učinila.
Jednog dana, prije spavanja dok je, po ne znam koji put, bila duboko u svojoj mašti
nešto se čudno dogodilo. Probudila se u malenom stanu, potpuno sama. Jutarnje sunce, svojim se oštrim zrakama probijalo kroz zavjese i bockalo ju po licu. „Majko!“ uzviknula je, no nikoga nije bilo. Rukom je napipala svoj mobitel, da vidi koliko je sati, ali kad ga je uključila, zaprepastila se. Umjesto igrica, iskakali su alarmi i razne obavijesti. Naglo je ustala i shvatila da je odjednom odrasla, na ormariću je ugledala hrpu računa, podsjetnika i raznih poruka na papirićima. Nitko joj nije spremio doručak, topli kakao, nitko ju nije poljubio za dobro jutro,
nikoga ustvari nije ni bilo. Nimalo joj nije bilo zanimljivo. U potpunom šoku, sada se htjela istog trena vratiti u prošlost, u djetinjstvo. No, najveći problem je bio taj, što nije znala kako.
U jednom trenutku, dok je iz dosade čistila stan, ispod kreveta našla je još jedan papirić. Bila je prilično ljuta i zabrinuta, no ipak je odlučila pročitati što je zapisano rukopisom koji nije poznavala. „Hej! Znam što ti se dogodilo i želim ti pomoći. Dođi do Bijelog jezera točno u 17 sati, pokazat ću ti put.“ Maja je pogledala na sat i shvatila da ima jako malo vremena. Brzo se spremila i krenula potražiti jezero. Znam da ćete pomisliti da je tamo srela nekog čovjeka koji joj je pokazao put, no varate se. Maja nije srela nikoga. U trenutku kad je pomislila da je prevarena, ugledala je malog ježa, koji je na svojim leđima nosio još jedan papirić. Kretao se tako polako, kao da joj želi pokazati da ima poruku za nju.
Naravno, nije puno razmišljala, uzela je papirić, a na njemu je pisalo: „Iz ovog svijeta teško je pronaći put nazad, moraš preskočiti veliku planinu, duboko jezero i proći kroz gustu i trnovitu šumu. Ali, postoji ključ i nalazi se duboko u tvom srcu. Ako budeš dovoljno hrabra, pronaći ćeš ga“. Naravno, ništa nije razumjela. Pomalo razočarana sjela je na kamen pokraj jezera i zagledala se u kristalnu površinu vode. U tom trenutku, na površini jezera ukazala joj se slika
oca, koji je naporno radio, pa je sjeo da malo odmori, podigao glavu i zagledao se pravo u nju. Mogla je pročitati njegove misli. Učinilo joj se da se nasmiješio kada je pomislio kako će vikend provesti sa svojom obitelji, sa svojom malom djevojčicom. Okrenula je glavu, a na drugoj strani je ugledala svoju majku, u uredu, punom raznih papira. Oko nje je bilo mnoštvo ljudi koji su je već pomalo nervirali. Učinilo joj se da je umorna. Maja je znala da jedva čeka doći kući i opet pomaziti svoju djevojčicu. Svijet odraslih uopće nije zanimljiv kako ga je zamišljala.
Tko zna koliko bi Maja još sjedila na kamenu kraj jezera da joj nije zazvonio sat i probudio ju iz dubokog sna. „Sretna sam što sam dijete“ pomislila je i otrčala umiti se, pojesti svoj doručak i zagrliti svoje roditelje. Ponekad morate paziti što zaželite, jer nikada ne znate što bi se od toga moglo ostvariti.

Viktorija Franković, 6.a

Koronavirus – nevidljiva, ali ubojita opasnost

Utjecaj pandemije koronavirusa na zdravlje i život ljudi je velik, a osobito jako djeluje na psihičko zdravlje pojedinca

Zašto smo dozvolili da nam koronavirus toliko utječe na gospodarstvo i životni ritam? Možda nije trebalo pojedine grane gospodarstva skoro popuno ugasiti, a neke ostaviti da normalno posluju…

Koronavirus nazvan kao Covid-19 pokrenuo je cijelu svjetsku pandemiju.

Virus koji se najprije pojavio u nama malo daljoj zemlji Kini, nakon nekoliko mjeseci zakucao je i nama na vrata. Svi začuđeni i u tren oka prestrašeni pojurili su u trgovine i ljekarne te pokupovali svašta zbog moguće nadolazećeg zatvaranja trgovina i cijele države. No, znamo li mi išta o ovom smrtonosnom virusu? Ja mislim da ne znamo dovoljno. Iako cijeli Internet bruji o tome te unatoč znanstvenim objašnjenjima, možda nikad nećemo saznati baš pravu istinu.

A sada malo više što znamo o korona virusu… Pandemija koronavirusa pojavila se u Hrvatskoj 25. veljače 2020. godine. Prvi slučaj potvrđen je u Zagrebu. Dana 19. ožujka 2020. zabilježeno je više od 100 slučajeva. Broj oboljelih samo za 2 dana duplicirao se na 200, a zaključno s 27. ožujka potvrđeno je više od 500 slučajeva. Tokom ljeta virus se smirio da bi opet na jesen postao jači i mutirao. Infekcija koronavirusom ima niz simptoma poput visoke temperature, kašlja, gubitka daha, teškoća u disanju, glavobolja, gubitka okusa i mirisa i još puno drugih. Ovi simptomi su blagi i počinju postepeno. Neki prebole virus ne znajući da ga imaju, neki prođu s blagim ili jačim simptomima. Međutim, kod nekih ljudi virus postaje smrtonosan. Ljudi završe na respiratoru, a neki, nažalost, i preminu. U slučaju da imate neke simptome virusa ili sumnjate na njega, na prvom mjestu je da ne napuštate svoj dom. Saznajte kod koga možete zakazati pregled i posavjetovati se u toku pandemije u privatnoj praksi radi moguće zaraze u bolnicama. No dobro, sada je pitanje kako se to koronavirus prenosi. Prijenos se događa u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom, kašljanjem i kihanjem, rukovanjem ili zagrljajem. To je dovelo do niz mjera kojih se treba pridržavati. Utjecaj korone, ljude je psihički iscrpio. Do toga je dovelo zatvaranje samih ljudi u kućama na neodređeno vrijeme. Preko noći nam se promijenio život i dolazi do učenja novog načina života. Nemogućnost kretanja, druženja, ispijanja jutarnje kave u kafićima, putovanja i još puno drugih uobičajenih aktivnosti za nas je bio pravi pakao. Ulice našega grada, restorani, kafići, škole… sve je bilo pusto. Nama nepoznati virus nije utjecao samo na naše zdravlje nego i na naše poslovanje kao i gospodarstvo. Zatvaranjem ili smanjenim radom svega što nam donosi prihode i normalan život kao recimo turizam, ugostiteljstvo, poljoprivreda i razne druge djelatnosti, a posebno obrazovanje još više je uzrujalo ljude. Nažalost, mediji kao i Stožer civilne zaštite bombardiraju nas svakojakim vijestima i informacijama. Ljudi su zbunjeni jer ne znaju što je istina i kako se trebaju ponašati i dalje živjeti. Nadam se da pronalaskom cjepiva i odgovornim ponašanjem sve će se to dovesti pod kontrolu.

Na cijelu ovu situaciju gledam na način da mislim da je sve ovo malo pretjerano i da postoji puno stvari koje ćemo tek otkriti s vremenom...

No dobro, moramo se samo nadati boljem i da će ovo što brže proći. Molim vas, držite se mjera i sve će se ponovno vratiti u normalu. Barem se nadam. Budite „pozitivni“ i ostanite „negativni!“

Vanja Milevoj, 7.b

Kovari

Moj nono je va kove dela.

Bi je mučan kako konj.

Kada bi doma priša,

šo bi spat.

Bi je mučan tamo delat,

najraje bi delo bi pusti,

ma ni moga

perke ne bi bilo beci nanke za jes.

Bi je vesel kad je fini delat va kove.

Reka je da ne bi više šo va kovo.

Teško je to delo.

Enola Miletić, 3.b

Kovari

Kovari so jotron šli va kovo

da bi prehronili svoje fameji.

Neki so imeli bicikleti za poć na delo,

a neki so šli hodeć.

Kad so se kalevali dole va kovo,

neso videli prst pred noson.

Delali so koko blogo, bili si crni od karbona

i sretno so si govorili.

Imeli so veli žulji

od tega teškega dela.

Ki put so va te kove bile vele nesreći,

ma z delon so hodili napred.

Radi teškega dela i miće ploći

pobunili so se.

I sada sako leto

slavimo njihov štrajk.

Sretno, kovari!

Lukas Višković, 3.b

Epidemija lakšeg puta

Već se godinama pitam zašto je loš utjecaj sve popularniji među društvom, ali na to još ne znam i nisam došao do odgovora. Možda je stvar u tome što sve počinje lakšim putem.

Lakši put je kako njegovo ime samo i kaže lakše odabrati no mislim da je ta lakoća toga puta i zadovoljstvo koji njime dobiješ samo trenutno a ne trajno i da nema nikakvih dobrih već samo loših strana. Sve počinje od osnovnoškolskog perioda kada kreneš u školu. Ništa ne razumiješ i još uvijek si samo maleno nevinašce koje se još nije upoznalo sa utjecajem i životom. Kada dođeš u one malo „više“ razrede počinješ upoznavati svašta nešto novo: alkohol, cure pa čak i neke droge, pošto si već malo stariji imaš neku svoju slobodu življenja i odabira. Naravno oni koji su slabijeg psihičkog stanja padaju pod loš utjecaj i biraju lakši put kako bi se uklopili u određeno društvo. Na tom lakšem putu oni upoznaju dvije najgore stvari; „što će mi ovo u životu“ i „znam ja sve, ne treba meni učenje“ Nakon toga ti već uživaš u „čarima“ ovog začaranog kruga, a da toga nisi ni svjestan. Misliš da si najpametniji i da samo ti sve znaš. Ulaziš u društvo i padaš pod loš utjecaj počinješ još više upropaštavati ono što je već upropašteno. Tvoj život. Kada malo odrasteš počinješ shvaćati da si možda pogriješio i pokušavaš se promijeniti i daješ drugima neku pozitivnu nadu, ali sve je na tebi hoćeš li opet pasti pod te „divne čari“ ili ćeš odabrati i upoznati se sa težim putom koji ti na svome kraju daje sreću i zadovoljstvo zbog onog napora što si uložio na taj put koji će te na kraju dovesti do cilja i onoga što želiš. Tako svojim primjerom promijeniti ćeš možda jednog do dvoje ljudi no oni će promijeniti još dvoje ljudi i tako tvoja mala stvar postaje niz velikih.

I uvijek je na kraju samo jedno pitanje hoćeš li izabrati dobro ili loše, hoćeš li ući u borbu sa životom i uspjeti u onome što želiš i voliš ili sve to pustiti niz rijeku da propadne kao stara napuštena kuća.

Patrik Rudan, 8.a

Ljudi

Evo u čemu je stvar s ljudima, svi smo mi opsjednuti ostavljanjem svog traga na svijetu, ostavljanjem nasljedstva. Nadjačavanjem smrti. Svi mi želimo po nečemu ostati zapamćeni. Iskreno, i ja to želim. No, problem je u tome što umjesto traga ljudi ostave samo ožiljke. Primjerice, izgradiš mali trgovački centar, pokreneš puč ili pokušaš postati rock zvijezda i sve o čemu razmišljaš je; „ sada će me zapamtiti“ ili „ostavio sam trag koji će ovdje ostati zauvijek“. Ali, uopće te ne zapamte jer ništa ne traje zauvijek i umjesto traga ostavio si samo ožiljke. Tvoj se puč pretvori u diktaturu. Tvoje pjesme slušaju zaluđeno par dana, a zatim im dosade. Tvoj se mali trgovački centar pretvori u ranu.

No, krenimo ispočetka. Nitko se od nas nije rodio ni kao dobra ni kao loša osoba. Svi smo se mi rodili „čisti“ te smo tek onda birali hoćemo li se zaprljati u blatu dobrote ili blatu zlobe. Postoje ljudi koji su ljudi samo pojavom, a u stvari su životinje. Oni poput pasa pišaju po hidrantima te svojom toksičnom pišalinom truju podzemne vode. Na sve, ali na baš sve sve stavljaju oznaku „MOJE“ jer su „ko fol „ jači od svih pa i od same smrti. I nikad neće prestati pišati po hidrantima. A to se sve događa zbog mržnje koja kola njihovim venama. To opravdava onu legendarnu Štulićevu izjavu: “Šteta šta kiša ne prodire u glavu pa da malo spere tu mržnju u ljudima.“ Ovo sada zvuči beskorisno- EPSKI beskorisno, ali što da radim kada su u današnje vrijeme upravo te životinje postale najcjenjeniji ljudi. Ali, ako se samo malo okreneš, vidjet ćeš da postoje i drugi ljudi. Oni su drugačiji. Oni žive po onome, kao što svećenici znaju reći:“ Kao prvo, ne čini zlo“. Oni ovim svijetom hodaju sporo. Lagano. Oni znaju tajnu svemira: „Jednako je vjerojatno da ćemo nekoga povrijediti koliko ćemo mu i pomoći, a postoji i vjerojatnost da nećemo uraditi ništa od toga.“ Stvar je u tome da naučiš razlikovati zlatne ljude i one koji su samo u zlatnu boju ofarbani. Međutim, ja smatram da mi ljudi nismo ovdje da pobijedimo u igri života i da naša svrha nije „budi dobar u ovome pokvarenome svijetu“, da biti dobar zaista jest važno i nikada ne bismo smjeli prestati pokušavati biti još bolji, ali to nije naša svrha. Smatram da je naša svrha da ostanemo svoji u svijetu koji od nas traži da budemo jednaki poput svih ostalih. Biti svoj će u početku biti jako teško, u sredini katastrofalno, ali vjeruj mi, nemaš pojma koliko će kraj biti predivan. I nemoj se sekirati o tome što drugi misle. Ljudi nisu baš pretjerano svjesni značenja svojih izgovorenih riječi. Kažu „volim te“, a zapravo te mrze. Kažu ti „nedostaješ“ , a misle na ono „ne“ na početku te riječi. Kažu ti „samo nebo ti je granica, a brane ti sve. Zato budi svoj i pusti ljude da pričaju jer ipak su to ljudi. Za drugo ni ne znaju. Mislim da nas ljude povezuje činjenica da želimo sve najbolje za sebe, ali ne želimo prihvatiti žrtvu koju moramo podnijeti da bismo došli do tog „najboljeg za sebe“. Svi mi želimo u raj, ali nitko od nas ne želi umrijeti.

Sigurna sam da bi jedna učiteljica na ovaj sastav vjerojatno ostavila sljedeći komentar: „Curo, miješaš babe i žabe“ i možda doista i miješam. No, iako babe i žabe žive u međusobno odvojenim svemirima, postoje trenutci kada se njihovi svemiri ipak dotaknu. Naprave kontakt.

Cristianna Licul, 8.a

Svijet oko nas

Kad pogledaš svijet oko nas

vidiš razne stvari.

Neke lijepe kao najljepši cvijet u proljeće,

a neke tužne kao mračna prošlost.

Vidiš još i razna mjesta,

velika i mala,

čudnovata i strana.

Ima tu i raznih uspomena

sačuvanih u ljudskim srcima.

Na svijetu postoje veliki izumi novi

koji svijet potiču na razvoj bolji.

Ima tu još puno toga,

ali najvažnije od svega je

da na svijetu vlada velika sloga.

Antonia Rubinić, 4. PŠ Rabac

Niš ne kapin

Moj tata nekim čudnim jezikom govori, a ja taj jezik baš i ne volim.

Kaže on meni:

To so domoće besedi, Ugo navadi hi forši će ti robit!

Meni to stvarno, uopće ne treba, pa gdje bih ja koristio riječi kao: štragulja, šompreš, cagodar?

Ali tata i dalje po svom pa kaže da jedinega va Labine kapit ne moren.

Ma tata, kapin ja sve šta ti govoriš, kapin, ma te riječi ne volim.
Eko, vidiš Ugo, rekao je tata, anke ti na pol po domoće govoriš. Kad receš

kušin to je po domoće, lancun opet po domoće, piron anke i još cuda tega ma nanke ne znoš da govoriš.

Eto, tako i ja na pol govorim tim čudnim jezikom, a uopće nisam znao za to.

Ugo Nataniel Kos, 4. PŠ Rabac

Nebo

Lepo moje plavo nebo

ti si naše blogo

sacega ti imaš gore.

Zlotne, luštre zvezdi,

sivi, veli mesec

i sunce ko nas tepli.

Beli, mehki, pahuljasti oblaki

i mići, kuntenti tići.

Magari znoš se ti i razjodit!

Šajeti hitit,

poplavi storit,

z dažljen nas zalit,

cesti zaledit.

Življenje je lepo i grdo.

Niš ti zamerit ne smemo,

samo te z rigvordon i rišpeton

gledat moremo.

Laura Batelić, PŠ Rabac

Kova je nasa

S vagoneti so karbon peljali,

va lamparne so trliž obukevali,

va šoht so se kalevali.

Kad so doma si crni i blatni prišli

mat njin je maneštro s trukinju prontala.

Po cele kove kovarska svića je gorela.

Nutra va škurine Macmalići so kovari cuvali.

Pasalo je sto let od kada so kovari rekli :

„KOVA JE NASA!“.

Po celi dnevi so karbon kopali

i zato rešpet od sakega Labinjona meritali.

Mia Glavičić, 4. PŠ Rabac

Kad se zbudin i kad spin

Kad se zbudin gledan sunce žuto i nebo blu.

Žuto sunce pod oblaki hodi…

Nebo blu se zaškurilo…

Pošne je padat doš.

Pada se forteje i se na gušće.

Moli na bičiklete pedaliva, koko šajeta va kućo biži,

Brek i mocak va svojo štaleto so ušli,

Jedon stori je zadnji žljuk crnega vina popi i od oštariji brzo porti,

Mloda va bele veštalje jušto je verico na prst klala

Si so se svati razbižali,

Šlovek va veštide maron pobra je valižo i tece na aeroplan…

Jedon levo, drugi desno, jedon vamo, drugi tamo...

Po grode je kažin!

Prišla je noć, se je fermalo, se je tiho.

Još vajka kroz barkon gledan.

Žuti mesec na nebe se pokozo,

Zvezdi okole njega toncajo.

Fini je i ta don, laku noć!

Mia Glavičić, 4. PŠ Rabac

Proljeće

Proljeće već bliži se,

miris cvijeća osjeća se!

Visibaba jaglac zove

da bliži se kraj zime ove!

Dani sada sve su duži,

u zraku miris proljeća kruži!

Sunce grije sve jače,

iz bare veselo mala žaba skače!

Oko cvijeća pčela roj

i leptira velik broj!

Cvrkut ptica čuje se,

to priroda budi se!

Nika Toplak, 5b

Moj crno- bijeli svijet

Otkad za sebe znam, znam samo jedno.

Znam da želim psa,

posebnog, kakvog još nitko vidio nije.

Malenu čupavu lopticu,

malenog prijatelja, malenog brata,

malenog životnog vodiča.

Želim ga jer su psi nešto posebno,

iskreno, nešto što ti uljepša

svaki trenutak .

Nakon deset ugašenih svjećica na torti,

u zadnjoj nadi ugasila sam i jedanaestu,

koja mi je priliku stvorila

i životnu želju ostvarila.

Jedanaesta po redu ista želja,

donijela mi je najviše veselja.

Psa sam iz snova dobila

i nisam vjerovala kad sam dar otvorila.

Moja malena bijela pahuljica, moj Terry.

Moja radost svakog dana,

moj prijatelj u dobru i u zlu,

moja sreća sve je veća i veća.

Svakoga dana, čim me ugleda

s repićem počinje mahati

i od neopisive sreće skakati.

Terry i moja mačka Mila savršen su par.

Ona crna, a on bijel.

Oni su moja sreća i veselje,

moji najbolji prijatelji.

Uvijek su uz mene,

ona crna, a on bijeli

zavrtjeli su svijet moj cijeli.

Vita Vidali, 5.a

Novo vrijeme

Došlo je vrijeme

kad prijatelje sretnem

na ekranu svog računala…

Nema igre, ni školske

brige, nema kafića, ni

veselih priča.

Novo normalno stalno

se čuje, maske prekrivaju

lica i ljudi se boje.

Ali i to će proći

sunce se pojaviti,

otjerati ružno

i novo normalno će

opet na staro

doći.

Ema Kovačević, 5.a

Tvoj pravi put

Vrata se polako otvaraju. Prije se sve činilo šarenim, punim sreće i dobrote. Činilo se kao da će tako biti zauvijek, a i bilo je tako dok nisam došla do vrata. Bila su zlatna i sjajna. Sve što sam trebala učiniti, jest otvoriti vrata i živjeti u predivnoj bajci koja nikada neće biti gotova, no prevarila sam se.

S razlogom se kaže da lijepa slika zna zavarati čovjeka. Bila sam naivna, čeznula sam za slobodom i srećom toliko jako da nisam ni mislila što bi se moglo desiti. Odlučila sam ući. Sve je izgledalo tako savršeno i nestvarno. Osjećala sam se kao da je sve to samo u mojoj glavi. No, je li stvarno sve bilo toliko savršeno? Strah je zavladao situacijom i jedino što sam mogla jest pobjeći. Možda nisam još spremna. Hoću li ikada biti spremna imati posao, obitelj, partnera, djecu, budućnost? Sama pomisao na ulazak u taj tajanstveni svijet me preplavila i odlučila sam ući. Sve se činilo tako velikim, a ja sam spram svega toga bila samo još jedan mali čovjek. Vrata su se zalupila za mnom i više nije bilo povratka. Toliko ideja mi je palo na pamet i toliko različitih emocija me obuzelo. Nisam više znala kako da se osjećam. Sve je bilo tako sivo i tmurno. Činilo se kao da su svi ti ljudi prisiljeni na takav život. Želim li ja stvarno sve to? Želim li stvarno odbaciti sve što sam oduvijek željela, samo da se uklopim i budem kao i svi ostali? Želim li stvarno biti tuđa kopija jer se bojim pokazati tko sam zapravo? Osjećala sam se jako usamljeno i znala sam da trebam napraviti nešto da se to promijeni. Ali što napraviti? Sve to djeluje kao igra puna emocija, strahova i svega izmiješanog u tu malu igru bez granica koju igramo cijeli život. Kada jednom padneš, teško ćeš se opet dignuti. Moraš misliti svojom glavom i raditi ono što voliš. Početak je težak. Samo moraš vjerovati u sebe i ne skretati s puta. Ima jako puno puteva, a kada otkriješ koji je tvoj, to će biti tvoja pobjeda, sretan kraj kojeg ćeš se uvijek sjećati.

Zato budi sretan i radi sve što ti srce poželi, ostvari svoje snove i pokaži im da si svoj i da znaš reći ne. Život je pun uspona, padova, poraza, radosti, tuge i još puno neočekivanih stvari koje samo čekaju na tebe da se ostvare. Jednom kada otkriješ svoj put, bit ćeš najbolja moguća verzija sebe.

Corinna Mari Hrvatin, 7.b

Snježna pjesma

Brr

Zima

Svuda

Snijeg

Naokolo

Zalepršao

Nika Toplak, 5.b

Proljeće

Zima odlazi,

proljeće dolazi.

Vesele mu se

svi,

stari i mladi,

veliki i mali.

Priroda se budi

i trubi.

Ptice s juga dolaze,

rode odlaze.

Životinje veselo

skakuću i

proljeće najavljuju.

Sve je šareno,

veselo i radosno,

puno boja i

slatkih snova.

Proljeće iznova!

Anay Krga, 5.a

Ronilac

Jedon moli ronilac šo je na more. Zgubi se je va vode i poce je plakat. Plaka je se više i više se dok ni priša veli brod. Vopi je upomoć dokle ga neso videli. Zeli so ga na brod i spasili od seh zla. Moli ronilac je bi reka mame da neće poć va velo more. Priša je doma i ni se više nikad tamo torno.

Noel Runko, 3. b

Pas

Pas je čovjeku najbolji prijatelj. On je živahan i lijep. Tjera mačke i čuva kuću. Neki su veliki, a neki mali. Samo je važno da su živi i zdravi. Oni nemaju ruke kao mi, ali znaju se snalaziti u prirodi. Neki ne vole mačke, a neki i vole, tko će znati. Psa samo moramo voljeti. Pas je načešće crni, bijeli ili smeđi.

Moj pas se zove Roko i ja ga volim.

Elin Brajša, 3.b

Odabir radova:

- Dean Nestorović

- Klaudia Blašković

- učiteljice razredne nastave

- Silva Tenčić

Postavljanje tekstova:

- Silva Tenčić