preskoči na sadržaj

Osnovna škola Matije Vlačića Labin

Radovi učenika

                                             

Četiri godine zajedno

 

          Evo me na kraju četvrtog razreda, a kao da sam jučer krenuo u prvi. Vrijeme je jednostavno proletjelo.

          Sjećam se uzbuđenja prvog dana škole i prozivke svoje učiteljice. Bio sam jako uzbuđen i istodobno ponosan. Nikada neću zaboraviti njezino blago lice i čvrst glas dok je čitala naša imena i svakoga pomilovala po glavi. Otada je prošlo dosta vremena i svašta se izdogađalo. Bilo je tu puno smijeha, veselja, igre i radosti. Bilo je i suza, briga i muke. Bilo je svega. Dobrih i loših ocjena, puno zadaća i ispita. Stekao sam puno dobrih prijatelja. Puno, jako puno sam naučio u ove četiri godine zahvaljujući mojoj učiteljici Nirvani. Usadila mi je dovoljno znanja koje će mi pomoći da se snađem u danima i godinama koje su preda mnom. Znam da joj to nije bilo lako jer sam ponekad bio nemoguć. Korona virus koji nas je sustigao još nam je zagorčao situaciju. Teško je bilo učiti i pratiti nastavu online. Izgubili smo ono najbitnije – druženje. Više nije bilo školskih izleta, terenske nastave, proslave rođendana, ničeg. Sve me to jako pogodilo i ponekad mi se činilo da tome nema kraja. Konačno se sve polako smirilo i popustile su mjere pa smo ipak u ovom četvrtom razredu otišli na izlet. To me je jako razveselilo.

          Sada na kraju, osjećam se sretno, ali i tužno. Sretno što krećem u peti, a tužno jer će nas sve razdvojiti i učiteljica više neće biti ista.

 

                                                             Ivan Aleksandar Glušić, 4.a

 

Kad odrastem...

 

          Dobar dan, ja sam Zrinka.

          Vjerujem da većina djece na svijetu, dok su mali, već nešto žele postati. Ali, to tako ne ide. Ja sam đak. U slobodno vrijeme bavim se odbojkom, a kada odrastem, bit ću modna dizajnerica. Školu za modnu dizajnericu želim završiti u Zagrebu. Želim postati modna dizajnerica jer jako volim izrađivati haljine i ostalu odjeću. Jako me zanimaju modne stvari. Najviše volim sama izrađivati, šivati i ukrašavati neke male stvari. To mene čini jako sretnom. Za cure koje žele biti modne dizajnerice, njihove ruke moraju imati talent, brzinu i hrabrost..

          Velika je i teška stvar postati nešto, a da postanete to što želite, draga moja djeco, u to morate uložiti puno truda, a zatim ostvariti svoje najveće snove.

 

                                                               Zrinka Garilović, 4.b

 

                                           Kad odrastem…

 

                Ja sam Zoe Marković. Imam 11 godina i živim u Viškovićima. Idem u 4.a razred Osnovne škole Matije Vlačića. Bavim se atletikom i volim svirati gitaru.

                Za razliku od odraslih mi ne radimo, ali zato moramo ići u školu. Ja ne znam kako je to biti odrastao, ali ovako ja to zamišljam. Kada si odrastao, možeš raditi ono što te volja. Naravno, moraš i raditi i zarađivati za život. Možeš ići kasno spavati, a da ti nitko ne govori kada da ideš u krevet. Kad odrastem, htjela bih voziti auto kao moji roditelji. Naravno, još ne kužim kako funkcionira auto i kako se vozi, ali i ja ću naučiti kao što su svi. Sigurna sam da je teško čistiti kuću, raditi 9 sati i brinuti se za djecu. Ali ipak, sigurna sam da je bolje biti dijete.

               Za par godina vidim se u srednjoj pa na fakultetu, a zatim i na poslu u kojem uživam. Želim imati obitelj i živjeti u Londonu. Ipak, lijepo je biti dijete.

 

                                                                      Zoe Marković, 4.a

 

 

 Crno zloto

 

Duboko va labinjonske zemlje

skrila se je kova,

ma ne od zlota –

od crnega karbona!

 

Kad bi umela gonat,

puno bi šćorica mogla pravit.

 

I moj pranono je kovar bi.

Njegova fameja je vajka imela stroha

kad se je kaliva duboko pod zemljo,

da će hi doma someh pustit!

Torniva se je crn i blatan,

ni ga bilo nanke za poznat!

Samo oci i beli zubi…

Trudan od dela, ruki pune trdeh žulji,

ma sejno vajka kuntenat!

 

Želja za kruhon ga je tamo držala

I celo famejo od gloda škapulala!

                                                             Paulina Radićanin, 6. razred

 

Krabulji

 

Si obuceni malo cudno,

neki va krotken, neki va dugen,

a teplo ni.

Ca se njimi vidi?

Forši so šli s pameti!

 

Komedijoju, munjesoju,

od kući do kući hode,

joja i kobasice pobirajo

I vino pijeju!

 

Pokle će poli ugnjišća

velu fritaju storit

Se pojes i lepo se napit!

                                                                   Anay Krga, 6. razred

 

Moć zagrljaja

 

Moć zagrljaja čvrsta je poput stijene,

na svijetu nema veće cijene.

 

Grle se i pojave i stvari,

jer zagrljaj ima jake čari.

 

Grle se prozor i kap kiše,

 dok čovjek staklo ne obriše.

 

U zagrljaju čovjek lakše diše,

poput pisca kada poeziju piše.

 

Zagrljaj stvar je vrijedna,

kao što je majka jedna.

 

Zagrljaj je maštovit dar,

i topao je kao žar.

                                                        Ivona Jelčić, 6.b

 

                                                        Šparoga

 

Tanka, zelena

pleše na vjetru, čeka

skori odlazak!    

                                                                         Ria Gobo, 6.b

 

Mila

 

    Bila je subota. Prve zrake sunca prodirale su kroz prozor. Pokušavala sam ponovo zaspati jer sam znala da je rano i ne moram ići u školu, ali san je bio sve udaljeniji od mene. Srce mi je ubrzano tuklo. Bila sam sve nemirnija. Iskrala sam se iz kreveta, spremila se na brzinu i izjurila iz kuće. Ništa i nikoga nisam vidjela, osim nje. Bila mi je u glavi cijelo vrijeme, od dana kada sam je prvi put ugledala. ONA – mala mješanka boksera i labradora.

    Kao i mnogo puta prije, pazeći da me nitko ne vidi,  ušuljala sam se u susjedovo dvorište u kojem su veselo trčkarali nestašni psići. Njihova me mama upozoravala režanjem da stojim na distanci, ali kao i obično, ubrzo bi utihnula i dozvolila mi da ostanem. Mislim da je baš kao i ONA osjećala moju dobronamjernost. Znala je zašto sam došla. Dugo ćemo se maziti i gledati u oči, otkrivajući jedna drugoj osjećaje koje nije potrebno opisivati riječima. Na prvi pogled sve je bilo uobičajeno. ONA se bacala na leđa tražeći da je mazim, neko je vrijeme skakala po meni, a onda se odjednom umirila u mom krilu gledajući me kao da zna sve o meni. Tako je bivalo nekoliko puta dnevno tijekom pet mjeseci. Svaki slobodan trenutak bila sam u susjedovom dvorištu s njom. Te subote, dok se ONA lagano vrpoljila u mom krilu, primijetila sam da se vesela pseća obitelj smanjila i da se osim nje u dvorištu uz mamu motaju još samo dva psića, a bilo ih je osam.  Dok sam pogledom tražila ostatak društva, čula sam susjedin glas: „ Mogla bi je ti uzeti. Već ste se sprijateljile. Samo je još ona ostala. Ostale psiće smo poklonili. Sutra odlaze ova dvojica. Ako nećeš, naći ćemo nekoga kome ćemo je dati.“ Rekla je to tako jednostavno i hladno kao da se radi o nekoj stvari. Gledala sam u susjedu pa u nju, pa u svoje srce.  Znala sam da je više od svega želim uzeti kući. To želim od prvog dana kada sam je ugledala, ali nagovoriti mamu da mi to dozvoli bio je veliki zalogaj, čak i za mene kojoj mama ostvaruje gotovo sve želje. Već iza sebe imamo jedan propali pokušaj udomljavanja. Moja mama je jasna po tom pitanju. U glavi mi odzvanjaju njezine riječi: „Pas nije za nas. To je velika obaveza, a mi trenutno nismo spremne za to.“ Pomislila sam: „Da je bar tata kući.“  Bilo bi puno lakše. Tata zna sa psima, a i podijelili bi obaveze. Tata je već duže vrijeme izvan Hrvatske zbog posla i obećali su mi da pas dolazi u obzir kada se on vrati kući zauvijek. Do tada ne smijem ni pomišljati na psa jer nisam pokazala da sam dovoljno odgovorna, a mama ima previše obaveza da bi se još brinula i za psa. Pomisao da je to možda posljednji put da je vidim, užasavala me. Znala sam da moram iskoristiti sva moguća sredstva,  počevši od iskorištavanja mamine slabosti na mene. Shvatila sam da mi je potreban saveznik u misiji udomljavanja i znala sam da moram biti brza i efikasna. Čvrsto sam zagrlila to divno stvorenje, poljubila je i obećala joj da ću se vratiti po nju. Tuga me potpuno obuzela jer sam duboko u srcu znala da imam male šanse da uspijem u svom naumu. Prije nego sam se vratila kući,  otišla sam do svog mogućeg saveznika, bratića Dariena,  koji živi u stanu ispod mene. On je upoznat s cijelom situacijom i često smo zajedno bili s njom. I on ju je zavolio, iako se ta ljubav nije mogla mjeriti s mojom. Ispričala sam mu što se dogodilo. I njega je pogodilo to što bi ONA mogla otići. Iznenadio me kada je predložio njegovu mamu, moju tetu, kao moguće rješenje. Rekao je da bi se ona mogla smilovati. Nisam imala što izgubiti pa sam uz njegovu pomoć dala sve od sebe da je uvjerim da je udomimo. Poveli smo je do susjedovog dvorišta da je vidi. Iako joj se svidjela, rekla je da je ne možemo uzeti. Nije previše objašnjavala, a ja nisam imala snage pitati zašto. Iskoristila sam sav svoj šarm i pokušala nagovoriti mamu. Mama je suosjećala sa mnom, ali nije popuštala. Nastupili su dani opraštanja od nje. Nisam se mogla opustiti jer sam znala da je svaki dan možda posljednji dan u kojem se družimo. Taj je neobičan osjećaj tuge trajao. Prolazili su dani. Odustala sam.

Od subote, kada je susjeda rekla da ONA odlazi, prošlo je mjesec dana. Bio je uobičajeni dan. Taman sam se vratila iz škole. Mama mi je u jednom trenutku rekla da me Darien treba i da se spustim u njihov stan. Imala sam mnogo zadaće i nije mi se dalo, ali srce mi je govorilo da je važno. Uvijek slušam srce jer mi  pokaže ispravan put. Otvorila sam vrata Darienovog stana i u  mene su gledale njene mile i tople oči. Mahala je repom i čekala da počne naš ritual. Darien je sav uzbuđen pričao bez prestanka: „ Ona je sada naša. Moja će se mama brinuti za nju. Ona je službeno njezin vlasnik, ali će biti zajednički pas. Možeš biti s njom kada hoćeš i uzeti je u šetnju i maziti je i…Zvat ćemo je Mila jer je sva neka draga i mila.“ U glavi mi je bila neka čudesna buka. Nije mi bilo važno kako se zove, ali Mila joj je baš nekako pristajalo. Skakala je po meni, umiljavala se, a moja je sreća sve više rasla dok me potpuno nije obuzela. Neko vrijeme nisam znala šta se dešava oko mene. Nisam vjerovala da je Mila tu i da neće nikamo otići. Iako sam bila presretna, malo me brinulo kako će na to reagirati moja mama. Uskoro sam saznala da je ona već upoznata s time i da je pristala na ideju da Mila bude njihov, a zapravo naš pas.

      Zvuči čudno, ali situacija je ovakva, Mila je na papiru tetin pas. Ona je „kao“ odgovorna za neke stvari za koje su zaduženi odrasli. Ja sam zadužena za maženje, šetnje i ljubav, ono najbitnije. Naravno, potajice dijelim pojedine obroke s njom. Mislim da pokazujem dovoljno odgovornosti i da zaslužujem imati kućnog ljubimca. Otada su prošle gotovo dvije godine. Mila nije moj pas na papiru, ali kao da je moj. Najviše vremena provodi sa mnom. Kada se baci na leđa, prekriži šape i zamahne repom gledajući me ravno u oči,  sve nestaje.  Postoji samo beskrajna sreća. A znate što? Mila je postala miljenica obitelji, pravi obiteljski pas kojoj nitko ne može odoljeti pa ni moja mama, koja je bila najviše protiv. Ipak,  između nas dvije postoji neka posebna veza i ONA čini moj život ljepšim.

                                                                              Antona Mohorović, 6.b

 

More

 

Gledam u daljinu i vidim more

plavo, duboko

koje sjaji kao dječje oko.

 

Gledam kako se visoki valovi pjene

i mijenjaju morske mijene.

 

Bijeli se valovi love

dok brodovi žalosno plove.

 

Djeca se sretno igraju u plićaku,

mame ne žele vrućinu jaku.

 

Kada svi otiđu, ribari mirno čekaju.

Dok se oni muče,

ostali snivaju u beskraju.

More, more ti si u srcu mome!

                                                                  Ivona Jelčić, 6.b

 

Zima

 

Zima je hladna,

zima je bijela,

zima je kao pahulja snijega.

Zima je kao vjetar ljut

koji čisti obližnji put.

Zima je kao

neka strašna klima

koja svoj vjetar sretno nosi

u svojoj rumenoj svilenoj kosi.

                                                       Elin Brajša, 4.b

 

Sloboda 

 

Slo- bo- da! Tako jednostavno za izreći.

Savršena simfonija slova, 

Izgovorenih sa  samo tri pokreta jezikom. 

Zašto ju je tako teško shvatiti ? 

 

Slobodu je lako izgubiti, 

slobodu je teško vratiti, 

slobodu je nemoguće objasniti. 

Svi će se za nju uvijek boriti!

 

Ona je vječna, 

jača od bilo kojeg oružja. 

Jedna riječ, tisuće značenja, protiv pravila… 

 

Sveti Gral ljudskog roda, 

milijun značenja i težnji,  

u jednoj riječi- sloboda!

                                                        Tonka Baša, 8.a
 

                

Što je ljubav?

 

Kad spomenemo riječ „ljubav“ mislimo na najljepše na ovom svijetu. Postoje razne vrste ljubavi, kao što su obiteljska, prijateljska, ona prava, ali postoji i neuzvraćena ljubav. Upravo ta najviše boli.

Ljudi ne misle da postoje dvije vrste ljudi. Jedna prepoznaje ljubav kao najvažnije na svijetu i voli voljenu osobu, ne misli na ništa ružno niti išta slično dok ima voljenu osobu pokraj sebe. Drugoj vrsti ljubav nije nešto lijepo, već patnja, tuga i bol... Takve ljude mnogi ne razumiju, zašto su takvi.Njima se nešto loše desilo u životu i netko ih je povrijedio da više ne mogu voljeti ljude, a niti svijet. Treba pomoći takvim ljudima, popričati s njima, pokloniti im malo pažnje, poštovanja i suosjećanja. Njihovo je srce slomljeno i to srce se teško ponovno spoji i dalje voli. Neki su uspjeli zacijeliti srce, ali nakon kratkog vremena su opet bili povrijeđeni, često od iste osobe.

Pokušavamo shvatiti jedni druge, ali najčešće možeš shvatiti tek kad ti se nešto loše dogodi pa razumiješ.

                                                               Matko Muratović, 8.b

 

 

Karneval

Veljača bliži nam se sada,

mjesec ludih maski,

mjesec karnevala!

 

Vrijeme je to kad nam podivlja mašta,

onda možemo biti svašta!

 

Spiderman koji sve probleme riješi

ili princeza koja se svima smiješi!

 

Maškare zabavne i vesele iz

raznih mjesta nam dolaze!

 

Miris krafni sa svih strana, a

veselje gradom vlada!

 

                                                                      Nika Toplak, 6.b

 

 

                  Želim živjeti             

 

Sve se desilo tako brzo…

 

Od života u kojem smo živjeli kao slobodni ljudi,

s pravima i slobodom kretanja,

morali smo prijeći

u ljude bez ičega…

 

I inače nam se puno stvari nameće

iako to pokušavamo prikriti.

 

Osjećam se nesigurno i

samo želim da sve to završi…

 

Gledam ulicu,

potpuno je prazna,

tišina me pojela.

 

Sve je tako tiho,

potpuni mir,

samo u meni

nešto govori.

Ne pušta me,

izjeda me i

nikako da prestane…

 

Pitam se u sebi

hoću li ga opet vidjeti.

Njegove se slike

vrte u mojoj glavi

bez prestanka.

 

Želim da prestane,

ne mogu više.

 

Zna li on uopće koliko mi znači?

 

Voli li on mene koliko i ja njega?

 

Je li moguće da sam se zaljubila?

 

Nisam željela da se ovo desi.

 

Sjedim ispred zatvorenih vrata

i stidljivo slušam njegov glas.

 

Bio je tako miran

i u isto vrijeme zvučao je tako snažno.

 

Tople zrake sunca prodirale su

u najdublje sobe mojeg srca.

 

Tad sam saznala

da on je TAJ…

                                                      Corinna Mari Hrvatin, 8.b

 

Brazil u mom srcu

 

Kad sam u svojoj dalekoj domovini,

Brazilu,

razmišljam o njoj

kao o majci.

 

To je netko

koga mogu voljeti,

tamo mogu biti sretna.

 

Tamo šume imaju bezbroj

nijansi zelene.

Obale su najduže,

a more kristalno plavo.

                                                         Valeria Freitas Martinčić, 6.a

 

Cakavica

 

Ca?

Ca, ca?

Pa gono si nešto.

A ja, ja.

Sada se spametin.

 

Cakavica.

Ca, ja, zoc, nic.

Mi gonamo cakavico,

Va Raše, Labine, Rapce, Nedešćine.

Od Svetega Bortula do Svete Marine.

 

Cakavica.

Gonamo ju doma.

Z mićega ju gonamo,

Gonamo saki don.

 

Cakavica.

Domoće besedi.

Ne smimo hi zobit.

Zavajka ćemo hi gonat.

 

                                                                   Karlo Knapić, 5.b

 

 

 

Školska godina 2020./2021.

 

Najvažnija stvar na svijetu

 

           Važni su mi prijatelji, važan mi je novac, važna mi je igra i obitelj sva. Ali ako trebam birati, izabrao bih sreću i pustolovine. Samo uzbuđen želim biti i da dosadno mi nije. Samo neka mi život prolazi u sreći i njome dosadu liječi.

                                                                                          

                                                                                            Luka Mikuljan, 3.b

 

 

 

Sreću treba dijeliti

          Sreću treba dijeliti s prijateljima i roditeljima, s bakom i djedom te sa svima ostalima. Za mene je sreća nešto najljepše na svijetu. Sreću ne možemo dobiti tako da je grabimo sami za sebe, nego sreću moramo dijeliti s drugima. A ako je dijelimo s drugima, sigurno će je netko podijeliti i s tobom.

 

                                                                                         Lukas Višković, 3.b

 

 

 

 

Likovni radovi učenika 2.b razreda na temu bajke "Carevo novo ruho" H. C. Andersena:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sljedeći rad pod naslovom "Čudovište novog vala" predložen je za državnu razinu smotre LiDraNo 2021.:

 

Čudovište novog vala

Što nam se to događa?

 

Početak

Nazvali su ga bezazlenim virusom. Trebao je nestati za nekoliko mjeseci. Riječi su to kineskih znanstvenika s početka 2019. godine. Cijela ova drama krenula je postepeno. Korona je izbila u Kini zbog zaraženih šišmiša. Mediji su krenuli u napad. 

Panika se polako budila. Bolnice u Kini bile su prenatrpane. Temperatura, kašalj, obostrana upala pluća te zastoj rada srca. To je bilo prije proglašenja pandemije. Znanstvenici su ovaj virus, prije nego što je dobio svoje ime i prezime,  Covid -19, medijima i javnosti predstavili kao malo jaču virozu. Mislilo se da će nestati prije nego što stigne do Europe, Amerike i ostatka svijeta. Nadali smo se…

Međutim, Čudovište je ipak izašlo iz ormara i proširilo se svijetom. Ljudi su počeli masovno umirati i u strahu za vlastito zdravlje zatvorili se u svoje domove. Italija je bila europsko središte zaraze. Policijski sat, lockdown, crveni alarm, zatvaranje škola, kafića. Propast gospodarstva prijeti. Nedugo nakon toga Čudovište je došetalo do Engleske, Francuske, Hrvatske. Mediji su se zapalili. Izvještaji i vijesti. Svijet je gorio. Kao da majka priroda odustaje. Mislili smo da je loše, ali nismo znali da je to bio tek početak. Sve je stalo. Najprije je rečeno da sve shvatimo  kao odmor na dva tjedna. Uvedene su propusnice za odlaske iz jedne u drugu županiju. Strašno! Maske još nisu bile obavezne. 

Svijet propada 

Odjednom stvari su krenule nabolje, manje je zaraženih i škole su se ubrzo trebale otvoriti. Kao da je svijet popio antibiotik. Mislili smo da je kraj našim mukama. Trebali smo opet živjeti normalno. Ništa od toga. Ubrzo su zatvorili granice. Uveli su obavezno nošenje maski, cijena dezinfekcijskog sredstva za ruke i zaštitnih maski porasla je u nebesa. Ceste su bile prazne. Djeca se više nisu družila, svijet je stao. Vrijeme je nestalo. Svaki smo dan proživljavali isto, samo se svakodnevno smanjivao broj stanovnika.  Kada biste se vozili gradom,  hvatala bi vas jeza. Ulice su bile prazne, ni psa nije bilo na ulici. Ljudi bi  u takvim situacijama izgubili ljudskost i najradije se svađali oko zadnjeg paketa toaletnog papira ili oko najbanalnije stvari.  Maska postaje dio našeg outfita. 

Trula grana na zelenom stablu

Sve je krenulo online:  škola, šoping, čak i dostava hrane. Mnogi su ostali bez posla. Turizam i industrija su otišli k vragu. Ljudi su bili na početku kraja, plaće su pale. Knjižnice, frizerski saloni, kozmetičari, trgovinice, morali su zatvoriti vrata. Svijet je ponovo stao, baš kad smo se nadali da će sve procvasti. Bolnice su i dalje bile prenatrpane, više nije bilo slobodnih mjesta, respiratora, lijekova. Korona više nije bila samo bezazleni virus…

Nada u bolje sutra 

Ljeto smo preživjeli kako smo znali i mogli. Trgovine su se otvorile, sve je bilo malo bolje. I u Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu. Zbog visokih temperatura, virus je oslabio. Opet smo se mogli kretati. Izlazak s prijateljima nije bio idealan, ali mogli ste pojesti pizzu kao ljudi. Napokon smo bili sretniji. Čak su  i djeca bila sretna zbog početka nastave. U rujnu smo u školu krenuli normalno. Istina, morali smo nositi maske i morali smo držati udaljenost, ali svijet je  počeo funkcionirati. Mogli ste ići u kupovinu, prošetati se gradom. Mislili smo da je to uistinu kraj. 

Sreća nam je opet okrenula leđa. Odmah po završetku turističke sezone sve je krenulo nizbrdo, kao da je sve bila samo manipuliranje brojkama zaraženih kako bi država profitirala od turizma. Raznorazne teorije zavjere su se pojavile. Jedni  su govorili da je virus obična izmišljotina, drugi da je nastao u laboratoriju. Nije prošlo ni dva mjeseca do ponovnog zatvaranja škola, najprije za učenike srednjih škola  pa za učenike viših razreda osnovne pa na kraju sve. Cijene su porasle, život je postao luksuz. Opet smo postali fikusi u vlastitim domovima. Mjerenje temperature, testiranja, moguće cjepivo. Ne možeš ni kihnuti, ni nos obrisati bez straha.  Generacija propada, mladež ludi, nema izlazaka i druženja. Nada polako nestaje.. 

 

Novo normalno

Sadašnjost. Novu 2021. nismo započeli savršeno. I dalje smo online. To je novo normalno.  Hrvatska trenutno dobro stoji s brojkama zaraženih i onim još gore, umrlih.. Brojevi, svakodnevno bombardiranje brojkama! No, nadamo se da će tako i ostati.  Još moramo nositi maske i još se luđački dezinficiramo, ali ide nabolje. Rizik od zaraze je i dalje tu, ali ljudi su se počeli cijepiti. Mnogi misle kako je cjepivo neka vrsta uređaja za praćenje i kontroliranje, tzv antivakseri,  ali većina ipak  ne. Uskoro se vraćamo u pravu školu. Iskreno, pao nam je kamen sa srca. Međutim, korona nije jedino što nam prijeti. Masovno topljenje leda i podizanje razine mora, umiranje polarnih medvjeda, požari… Hrvatska je nedavno okusila i potrese koji su razorili Petrinju i okolicu Zagreba. Jedan korak naprijed, nazad dva. Vrtimo se u krug.  Ne možemo imati i ovce i novce, zar ne? Jedina pozitivna strana cijele ove situacije jest buđenje empatije kod ljudi, ujedinili smo se kako bismo pobijedili još jednu prepreku. Svijet nam je u posljednje vrijeme priuštio vožnju vlakom smrti. Ljudi misle kako je ovo kraj, kako ćemo napokon odahnuti, kako smo pobijedili, a ja mislim da je ovo tek početak. Majka priroda nas je pokušala upozoriti na mnogo načina, ali mi nismo htjeli slušati.  Kao i sve, tako će i naša arogancija jednom doći na naplatu. 

 

Što napisati za kraj? Kako zaustaviti bujicu misli kad jedna misao poteže drugu. Nema smisla pisati uobičajene floskule. Covid je pravi užas i točka, ovako nešto će se pamtiti i prepričavati budućim generacijama kao i o epidemiji kuge. No, pravo je pitanje, biti ili ne biti? Što je sljedeće?

 

  Tonka Baša, 7.a

 

 

Na Općinsko/gradskoj smotri LiDraNo 2021. sljedeći radovi ("Želja jedne djevojčice" i "Koronavirus - nevidljiva, ali ubojita opasnost) predloženi su za Županijsku smotru LiDraNo 2021.:

Želja jedne djevojčice

        Maja je djevojčica koja je živjela jedan potpuno normalan život, no jednog dana joj se nešto veoma neobično dogodilo. Naime, ona je žarko željela otići u budućnost, biti punoljetna, putovati svijetom, voziti auto, kupovati u najljepšim trgovinama. Toliko je to htjela, da bi bilo što učinila.
Jednog dana, prije spavanja dok je, po ne znam koji put, bila duboko u svojoj mašti
nešto se čudno dogodilo. Probudila se u malenom stanu, potpuno sama. Jutarnje sunce, svojim se oštrim zrakama probijalo kroz zavjese i bockalo ju po licu. „Majko!“ uzviknula je, no nikoga nije bilo. Rukom je napipala svoj mobitel, da vidi koliko je sati, ali kad ga je uključila, zaprepastila se. Umjesto igrica, iskakali su alarmi i razne obavijesti. Naglo je ustala i shvatila da je odjednom odrasla, na ormariću je ugledala hrpu računa, podsjetnika i raznih poruka na papirićima. Nitko joj nije spremio doručak, topli kakao, nitko ju nije poljubio za dobro jutro,
nikoga ustvari nije ni bilo. Nimalo joj nije bilo zanimljivo. U potpunom šoku, sada se htjela istog trena vratiti u prošlost, u djetinjstvo. No, najveći problem je bio taj, što nije znala kako.
       U jednom trenutku, dok je iz dosade čistila stan, ispod kreveta našla je još jedan papirić. Bila je prilično ljuta i zabrinuta, no ipak je odlučila pročitati što je zapisano rukopisom koji nije poznavala. „Hej! Znam što ti se dogodilo i želim ti pomoći. Dođi do Bijelog jezera točno u 17 sati, pokazat ću ti put.“ Maja je pogledala na sat i shvatila da ima jako malo vremena. Brzo se spremila i krenula potražiti jezero. Znam da ćete pomisliti da je tamo srela nekog čovjeka koji joj je pokazao put, no varate se. Maja nije srela nikoga. U trenutku kad je pomislila da je prevarena, ugledala je malog ježa, koji je na svojim leđima nosio još jedan papirić. Kretao se tako polako, kao da joj želi pokazati da ima poruku za nju.
Naravno, nije puno razmišljala, uzela je papirić, a na njemu je pisalo: „Iz ovog svijeta teško je pronaći put nazad, moraš preskočiti veliku planinu, duboko jezero i proći kroz gustu i trnovitu šumu. Ali, postoji ključ i nalazi se duboko u tvom srcu. Ako budeš dovoljno hrabra, pronaći ćeš ga“. Naravno, ništa nije razumjela. Pomalo razočarana sjela je na kamen pokraj jezera i zagledala se u kristalnu površinu vode. U tom trenutku, na površini jezera ukazala joj se slika
oca, koji je naporno radio, pa je sjeo da malo odmori, podigao glavu i zagledao se pravo u nju. Mogla je pročitati njegove misli. Učinilo joj se da se nasmiješio kada je pomislio kako će vikend provesti sa svojom obitelji, sa svojom malom djevojčicom. Okrenula je glavu, a na drugoj strani je ugledala svoju majku, u uredu, punom raznih papira. Oko nje je bilo mnoštvo ljudi koji su je već pomalo nervirali. Učinilo joj se da je umorna. Maja je znala da jedva čeka doći kući i opet pomaziti svoju djevojčicu. Svijet odraslih uopće nije zanimljiv kako ga je zamišljala.
       Tko zna koliko bi Maja još sjedila na kamenu kraj jezera da joj nije zazvonio sat i probudio ju iz dubokog sna. „Sretna sam što sam dijete“ pomislila je i otrčala umiti se, pojesti svoj doručak i zagrliti svoje roditelje. Ponekad morate paziti što zaželite, jer nikada ne znate što bi se od toga moglo ostvariti.

                                                        Viktorija Franković, 6.a

 

 

Koronavirus – nevidljiva, ali ubojita opasnost

Utjecaj pandemije koronavirusa na zdravlje i život ljudi je velik, a osobito jako djeluje na psihičko zdravlje pojedinca

 

Zašto smo dozvolili da nam koronavirus toliko utječe na gospodarstvo i životni ritam? Možda nije trebalo pojedine grane  gospodarstva skoro popuno ugasiti, a neke ostaviti da normalno posluju…

 

    Koronavirus nazvan kao Covid-19 pokrenuo je cijelu svjetsku pandemiju.

Virus koji se najprije pojavio u nama malo daljoj zemlji Kini, nakon nekoliko mjeseci zakucao je i nama na vrata. Svi začuđeni i u tren oka prestrašeni pojurili su u trgovine i  ljekarne te pokupovali svašta zbog moguće nadolazećeg zatvaranja trgovina i cijele države. No, znamo li mi išta o ovom smrtonosnom virusu? Ja mislim da ne znamo dovoljno. Iako cijeli Internet bruji o tome te unatoč znanstvenim objašnjenjima, možda nikad nećemo saznati baš pravu istinu.

A sada malo više što znamo o korona virusu… Pandemija koronavirusa pojavila se u Hrvatskoj 25. veljače 2020. godine. Prvi slučaj potvrđen je u Zagrebu. Dana 19. ožujka 2020. zabilježeno je više od 100 slučajeva. Broj oboljelih samo za 2 dana duplicirao se na 200, a zaključno s 27. ožujka potvrđeno je više od 500 slučajeva. Tokom ljeta virus se smirio da bi opet na jesen postao jači i mutirao. Infekcija koronavirusom ima niz simptoma poput visoke temperature, kašlja, gubitka daha, teškoća u disanju, glavobolja, gubitka okusa i mirisa i još puno drugih. Ovi simptomi su blagi i počinju postepeno. Neki prebole virus ne znajući da ga imaju, neki prođu s blagim ili jačim simptomima. Međutim, kod nekih ljudi virus postaje smrtonosan. Ljudi završe na respiratoru, a neki, nažalost, i preminu. U slučaju da imate neke simptome virusa ili sumnjate na njega, na prvom mjestu je da ne napuštate svoj dom. Saznajte kod koga možete zakazati pregled i posavjetovati se u toku pandemije u privatnoj praksi radi moguće zaraze u bolnicama.  No dobro, sada je pitanje kako se to koronavirus prenosi.  Prijenos se događa u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom, kašljanjem i kihanjem, rukovanjem ili zagrljajem. To je dovelo do niz mjera kojih se treba pridržavati. Utjecaj korone, ljude je psihički iscrpio. Do toga je dovelo zatvaranje samih ljudi u kućama na neodređeno vrijeme. Preko noći nam se promijenio život i dolazi do učenja novog načina života. Nemogućnost kretanja, druženja, ispijanja jutarnje kave u kafićima, putovanja i još puno drugih uobičajenih aktivnosti  za nas je bio pravi pakao. Ulice našega grada, restorani, kafići, škole… sve je bilo pusto. Nama nepoznati virus nije utjecao samo na naše zdravlje nego i na naše poslovanje kao i gospodarstvo. Zatvaranjem ili smanjenim radom svega što nam donosi prihode i normalan život kao recimo turizam, ugostiteljstvo, poljoprivreda i razne druge djelatnosti, a posebno obrazovanje još više je uzrujalo ljude. Nažalost, mediji kao i Stožer civilne zaštite bombardiraju nas svakojakim vijestima i informacijama. Ljudi su zbunjeni jer ne znaju što je istina i kako se trebaju ponašati i dalje živjeti. Nadam se da pronalaskom cjepiva i odgovornim ponašanjem sve će se to dovesti pod kontrolu.

Na cijelu ovu situaciju gledam na način da mislim da je sve ovo malo pretjerano i da postoji puno stvari koje ćemo tek otkriti s vremenom...

No dobro, moramo se samo nadati boljem i da će ovo što brže proći. Molim vas, držite se mjera i sve će se ponovno vratiti u normalu. Barem se nadam. Budite „pozitivni“ i ostanite „negativni!“

 

                                                                  Vanja Milevoj, 7.b

 

 

 

                                                    Kovari

 

Moj nono je va kove dela.

Bi je mučan kako konj.

Kada bi doma priša,

šo bi spat.

Bi je mučan tamo delat,

najraje bi delo bi pusti,

ma ni moga

perke ne bi bilo beci nanke za jes.

Bi je vesel kad je fini delat va kove.

Reka je da ne bi više šo va kovo.

Teško je to delo.

 

                                       Enola Miletić, 3.b

 

Kovari

 

Kovari so jotron šli va kovo

da bi prehronili svoje fameji.

 

Neki so imeli bicikleti za poć na delo,

a neki so šli hodeć.

 

Kad so se kalevali dole va kovo,

neso videli prst pred noson.

 

Delali so koko blogo, bili si crni od karbona

i sretno so si govorili.

 

Imeli so veli žulji

od tega teškega dela.

 

Ki put so va te kove bile vele nesreći,

ma z delon so hodili napred.

 

Radi teškega dela i miće ploći

pobunili so se.

 

I sada sako leto

slavimo njihov štrajk.

 

Sretno, kovari!

 

                                                       Lukas Višković, 3.b

 

 

 

 

 

Epidemija lakšeg puta

 

   Već se godinama pitam zašto je loš utjecaj sve popularniji među društvom, ali na to još ne znam i nisam došao do odgovora. Možda je stvar u tome što sve počinje lakšim putem. 

 

    Lakši put je kako njegovo ime samo i kaže lakše odabrati no mislim da je ta lakoća toga puta i zadovoljstvo koji njime dobiješ samo trenutno a ne trajno i da nema nikakvih dobrih već samo loših strana. Sve počinje od osnovnoškolskog perioda kada kreneš u školu. Ništa ne razumiješ i još uvijek si samo maleno nevinašce koje se još nije upoznalo sa utjecajem i životom. Kada dođeš u one malo „više“ razrede počinješ upoznavati svašta nešto novo: alkohol, cure pa čak i neke droge, pošto si već malo stariji imaš neku svoju slobodu življenja i odabira. Naravno oni koji su slabijeg psihičkog stanja padaju pod loš utjecaj i biraju lakši put kako bi se uklopili u određeno društvo. Na tom lakšem putu oni upoznaju dvije najgore stvari; „što će mi ovo u životu“ i  „znam ja sve, ne treba meni učenje“ Nakon toga ti već uživaš u „čarima“ ovog začaranog kruga, a da toga nisi ni svjestan. Misliš da si najpametniji i da samo ti sve znaš. Ulaziš u društvo i padaš pod loš utjecaj počinješ još više upropaštavati ono što je već upropašteno. Tvoj život. Kada malo odrasteš počinješ shvaćati da si možda pogriješio i pokušavaš se promijeniti i daješ drugima neku pozitivnu nadu, ali sve je na tebi hoćeš li opet pasti pod te „divne čari“ ili ćeš odabrati i upoznati se sa težim putom koji ti na svome kraju daje sreću i zadovoljstvo zbog onog napora što si uložio na taj put koji će te na kraju dovesti do cilja i onoga što želiš. Tako svojim primjerom promijeniti ćeš možda jednog do dvoje ljudi no oni će promijeniti još dvoje ljudi i tako tvoja mala stvar postaje niz velikih. 

 

    I uvijek je na kraju samo jedno pitanje hoćeš li izabrati dobro ili loše, hoćeš li ući u borbu sa životom i uspjeti u onome što želiš i voliš ili sve to pustiti niz rijeku da propadne kao stara napuštena kuća. 

 

                                                                                                     Patrik Rudan, 8.a

 

 

 

 

 

Ljudi

 

Evo u čemu je stvar s ljudima, svi smo mi opsjednuti ostavljanjem svog traga na svijetu, ostavljanjem nasljedstva. Nadjačavanjem smrti. Svi mi želimo po nečemu ostati zapamćeni. Iskreno, i ja to želim. No, problem je u tome što umjesto traga ljudi ostave samo ožiljke. Primjerice, izgradiš mali trgovački centar, pokreneš  puč ili pokušaš postati rock zvijezda i sve o čemu razmišljaš  je;   „ sada će me zapamtiti“ ili „ostavio sam trag koji će ovdje ostati zauvijek“. Ali, uopće te ne zapamte jer ništa ne traje zauvijek i umjesto traga ostavio si samo ožiljke. Tvoj se puč pretvori u diktaturu. Tvoje pjesme slušaju zaluđeno par dana, a zatim im dosade. Tvoj se mali trgovački centar pretvori u ranu.

No, krenimo ispočetka. Nitko se od nas nije rodio ni kao dobra ni kao loša osoba. Svi smo se mi rodili „čisti“ te smo tek onda birali hoćemo li se zaprljati u blatu dobrote ili blatu zlobe. Postoje ljudi koji su ljudi samo pojavom, a u stvari su životinje. Oni poput pasa pišaju po hidrantima te svojom toksičnom pišalinom truju podzemne vode. Na sve, ali na baš sve sve stavljaju oznaku „MOJE“ jer su  „ko fol „ jači od svih pa i od same smrti. I nikad neće prestati pišati po hidrantima. A to se sve događa zbog  mržnje koja kola njihovim venama. To opravdava onu legendarnu Štulićevu izjavu: “Šteta šta kiša ne prodire u glavu pa da malo spere tu mržnju u ljudima.“ Ovo sada zvuči beskorisno- EPSKI beskorisno, ali što da radim kada su u današnje vrijeme upravo te životinje postale najcjenjeniji ljudi. Ali, ako se samo malo okreneš, vidjet ćeš da postoje i drugi ljudi. Oni su drugačiji. Oni žive po onome, kao što svećenici znaju reći:“ Kao prvo, ne čini zlo“. Oni ovim svijetom hodaju sporo. Lagano. Oni znaju tajnu svemira: „Jednako je vjerojatno da ćemo nekoga povrijediti koliko ćemo mu i pomoći, a postoji i vjerojatnost da nećemo uraditi ništa od toga.“  Stvar je u tome da naučiš razlikovati zlatne ljude i one koji su samo u zlatnu boju ofarbani. Međutim, ja smatram da mi ljudi nismo ovdje da pobijedimo u   igri života i da naša svrha nije „budi dobar u ovome pokvarenome svijetu“, da biti dobar zaista jest važno i nikada ne bismo smjeli prestati pokušavati biti još bolji, ali to nije naša svrha. Smatram da je naša svrha da ostanemo svoji u svijetu koji od nas traži da budemo jednaki poput svih ostalih. Biti svoj će u početku biti jako teško, u sredini katastrofalno, ali vjeruj mi, nemaš pojma koliko će kraj biti predivan. I nemoj se sekirati o tome što drugi misle. Ljudi nisu baš pretjerano svjesni značenja svojih izgovorenih riječi. Kažu „volim te“, a zapravo te mrze. Kažu ti „nedostaješ“ , a misle na ono „ne“ na početku te riječi. Kažu ti „samo nebo ti je granica, a brane ti sve. Zato budi svoj i pusti ljude da pričaju jer ipak su to ljudi. Za drugo ni ne znaju. Mislim da nas ljude povezuje činjenica da želimo sve najbolje za sebe, ali ne želimo prihvatiti žrtvu koju moramo podnijeti da bismo došli do tog „najboljeg za sebe“. Svi mi želimo u raj, ali nitko od nas ne želi umrijeti.

Sigurna sam da bi jedna učiteljica na ovaj sastav vjerojatno ostavila sljedeći komentar: „Curo, miješaš babe i žabe“ i možda doista i miješam. No, iako babe i žabe žive u međusobno odvojenim svemirima, postoje trenutci kada se njihovi svemiri ipak dotaknu. Naprave kontakt.

 

  Cristianna Licul, 8.a

 

 

 

Svijet oko nas

 

Kad pogledaš svijet oko nas 

vidiš razne stvari.

Neke lijepe kao najljepši cvijet u proljeće,

a neke tužne kao mračna prošlost.

Vidiš još i razna mjesta,

velika i mala,

čudnovata i strana.

Ima tu i raznih uspomena 

sačuvanih u ljudskim srcima.

Na svijetu postoje veliki izumi novi

koji svijet potiču na razvoj bolji.

Ima tu još puno toga, 

ali najvažnije od svega je 

da na svijetu vlada velika sloga.

 

  Antonia Rubinić, 4. PŠ Rabac

 

 

 

 

 

Niš ne kapin

 

Moj tata nekim čudnim jezikom govori, a ja taj jezik baš i ne volim.

Kaže on meni: 

  • To so domoće besedi, Ugo navadi hi forši će ti robit!

Meni to stvarno, uopće ne treba, pa gdje bih ja koristio riječi kao: štragulja, šompreš, cagodar?

Ali tata i dalje po svom pa kaže da jedinega va Labine kapit ne moren.

  • Ma tata, kapin ja sve šta ti govoriš, kapin, ma te riječi ne volim.

  • Eko, vidiš Ugo, rekao je tata, anke ti na pol po domoće govoriš. Kad receš

kušin to je po domoće, lancun opet po domoće, piron anke i još cuda tega ma nanke ne znoš da govoriš.

Eto, tako i ja na pol govorim tim čudnim jezikom, a uopće nisam znao za to.

 

                                   Ugo Nataniel Kos, 4. PŠ Rabac



Nebo

 

Lepo moje plavo nebo

ti si naše blogo

sacega ti imaš gore.

Zlotne, luštre zvezdi,

sivi, veli mesec

i sunce ko nas tepli.

Beli, mehki, pahuljasti oblaki

i mići, kuntenti tići.

 

Magari znoš se ti i razjodit!

Šajeti hitit, 

poplavi storit, 

z dažljen nas zalit,

cesti zaledit.

 

Življenje je lepo i grdo.

Niš ti zamerit ne smemo,

samo te z rigvordon i rišpeton

gledat moremo.

 
                                          Laura Batelić, PŠ Rabac

 

 

 

 

Kova je nasa

 

S vagoneti so karbon peljali,

va lamparne so trliž obukevali,

va šoht so se kalevali.

 

Kad so doma si crni i blatni prišli

mat njin je maneštro s trukinju prontala.

 

Po cele kove kovarska svića je gorela.

Nutra va škurine Macmalići so kovari cuvali.

 

Pasalo je sto let od kada so kovari rekli :

„KOVA JE NASA!“.

 

Po celi dnevi so karbon kopali

i zato rešpet od sakega Labinjona meritali.

 

                                                              Mia Glavičić, 4. PŠ Rabac
 

 

 

 

Kad se zbudin i kad spin

 

Kad se zbudin gledan sunce žuto i nebo blu.

Žuto sunce pod oblaki hodi…

Nebo blu se zaškurilo…

Pošne je padat doš.

Pada se forteje i se na gušće.

 

Moli na bičiklete pedaliva, koko šajeta va kućo biži,

Brek i mocak va svojo štaleto so ušli,

Jedon stori je zadnji žljuk crnega vina popi i od oštariji brzo porti,

Mloda va bele veštalje jušto je verico na prst klala

Si so se svati razbižali,

Šlovek va veštide maron pobra je valižo i tece na aeroplan…

Jedon levo, drugi desno, jedon vamo, drugi tamo...

Po grode je kažin!

 

Prišla je noć, se je fermalo, se je tiho.

Još vajka kroz barkon gledan.

Žuti mesec na nebe se pokozo,

Zvezdi okole njega toncajo.

Fini je i ta don, laku noć!

 

Mia Glavičić, 4. PŠ Rabac
 
 

Proljeće


 

Proljeće već bliži se,

miris cvijeća osjeća se!

Visibaba jaglac zove

da bliži se kraj zime ove!

Dani sada sve su duži,

u zraku miris proljeća kruži!

Sunce grije sve jače,

iz bare veselo mala žaba skače!

Oko cvijeća pčela roj

i leptira velik broj!

Cvrkut ptica čuje se,

to priroda budi se!

                                     Nika Toplak, 5b

 

 

Moj crno- bijeli svijet

 

 

Otkad za sebe znam, znam samo jedno.

Znam da želim psa,

posebnog, kakvog još nitko vidio nije.

 

Malenu čupavu lopticu,

malenog prijatelja, malenog brata,

malenog životnog vodiča.

 

Želim ga jer su psi nešto posebno,

 iskreno, nešto što ti uljepša

svaki trenutak .

 

Nakon deset ugašenih svjećica na torti,

u zadnjoj nadi ugasila sam i jedanaestu,

koja mi je priliku stvorila

i životnu želju ostvarila.

 

Jedanaesta po redu ista želja,

donijela mi je najviše veselja.

Psa sam iz snova dobila 

i nisam vjerovala kad sam dar otvorila.

 

Moja malena bijela pahuljica, moj Terry.

Moja radost svakog dana,

moj prijatelj u dobru i u zlu,

moja sreća sve je veća i veća.


 

Svakoga dana, čim me ugleda

s repićem počinje mahati

i od neopisive sreće skakati.

Terry i moja mačka Mila savršen su par.

Ona crna, a on bijel.

 

Oni su moja sreća i veselje,

moji najbolji prijatelji.

Uvijek su uz mene,

ona crna, a on bijeli

zavrtjeli su svijet moj cijeli.

                                                                               

                                                   Vita Vidali, 5.a
 

 

 

Novo vrijeme

 

Došlo je vrijeme

kad prijatelje sretnem

na ekranu svog računala…

 

Nema igre, ni školske

brige, nema kafića, ni

veselih priča.    

 

Novo normalno stalno

se čuje, maske prekrivaju

lica i ljudi se boje. 

 

Ali i to će proći 

 sunce se pojaviti,

otjerati ružno

i  novo normalno će

opet na staro

doći.

                                                              Ema Kovačević, 5.a                                                           
 

Tvoj pravi put

 

Vrata se polako otvaraju. Prije se sve činilo šarenim, punim sreće i dobrote. Činilo se kao da će tako biti zauvijek, a i bilo je tako dok nisam došla do vrata. Bila su zlatna i sjajna. Sve što sam trebala učiniti,  jest otvoriti vrata i živjeti u predivnoj bajci koja nikada neće biti gotova, no prevarila sam se. 

S razlogom se kaže da lijepa slika zna zavarati čovjeka. Bila sam naivna, čeznula sam za slobodom i srećom toliko jako da nisam ni mislila što bi se moglo desiti. Odlučila sam ući. Sve je izgledalo tako savršeno i nestvarno. Osjećala sam se kao da je sve to samo u mojoj glavi. No, je li stvarno sve bilo toliko savršeno? Strah je zavladao situacijom i jedino što sam mogla jest pobjeći. Možda nisam još spremna. Hoću li ikada biti spremna imati posao, obitelj, partnera, djecu, budućnost? Sama pomisao na ulazak  u taj tajanstveni svijet me preplavila i odlučila sam ući. Sve se činilo tako velikim, a ja sam spram svega toga bila samo još jedan mali čovjek. Vrata su se zalupila za mnom i više nije bilo povratka. Toliko ideja mi je palo na pamet i toliko različitih emocija me obuzelo. Nisam više znala kako da se osjećam. Sve je bilo tako sivo i tmurno. Činilo se kao da su svi ti ljudi prisiljeni na takav život. Želim li ja stvarno sve to? Želim li stvarno odbaciti sve što sam oduvijek željela, samo da se uklopim i budem kao i svi ostali? Želim li stvarno biti tuđa kopija jer se bojim pokazati tko sam zapravo? Osjećala sam se jako usamljeno i znala sam da trebam napraviti nešto da se to promijeni. Ali što napraviti? Sve to djeluje kao igra puna emocija, strahova i svega izmiješanog  u tu malu igru bez granica koju igramo cijeli život. Kada jednom padneš, teško ćeš se opet dignuti. Moraš misliti svojom glavom i raditi ono što voliš. Početak je težak. Samo moraš vjerovati u sebe i ne skretati s puta. Ima jako puno puteva, a kada otkriješ koji je tvoj,  to će biti tvoja pobjeda, sretan kraj kojeg ćeš se uvijek sjećati. 

Zato budi sretan i radi sve što ti srce poželi, ostvari svoje snove i pokaži im da si svoj i da znaš reći ne. Život je pun uspona, padova, poraza, radosti, tuge i još puno neočekivanih stvari koje samo čekaju na tebe da se ostvare. Jednom kada otkriješ svoj put, bit ćeš najbolja moguća verzija sebe.

                                                                                     Corinna Mari Hrvatin, 7.b

 

 

 

Snježna pjesma

                                          

 

B

 Br

  Brr

   Zima

    Svuda

     Snijeg

      Naokolo

       Zalepršao

 

                      Nika Toplak, 5.b

                                                                    

 

Proljeće

 

Zima odlazi,

proljeće dolazi.

Vesele mu se

svi,

stari i mladi,

veliki i mali.

 

Priroda se budi

i trubi.

Ptice s juga dolaze,

rode odlaze.

Životinje veselo

skakuću i

proljeće najavljuju.

 

Sve je šareno,

veselo i radosno,

puno boja i

slatkih snova.

Proljeće iznova!

 

Anay Krga, 5.a

 

    Ronilac

 

Jedon moli ronilac šo je na more. Zgubi se je va vode i poce je plakat. Plaka je se više i više se dok ni priša veli brod. Vopi je upomoć dokle ga neso videli. Zeli so ga na brod i spasili od seh zla. Moli ronilac je bi reka mame da neće poć va velo more. Priša je doma i ni se više nikad tamo torno. 

                                                                          Noel Runko, 3. b                                                                  

Pas

Pas je čovjeku najbolji prijatelj. On je živahan i lijep. Tjera mačke i čuva kuću. Neki su veliki, a neki mali. Samo je važno da su živi i zdravi. Oni nemaju ruke kao mi, ali znaju se snalaziti u prirodi. Neki ne vole mačke, a neki i vole, tko će znati. Psa samo moramo voljeti. Pas je načešće crni, bijeli ili smeđi.

Moj pas se zove Roko i ja ga volim.

                                                                           Elin Brajša, 3.b

                      

 

 

                                             

 

Odabir radova:

- Dean Nestorović

- Klaudia Blašković

- učiteljice razredne nastave

- Silva Tenčić

Postavljanje tekstova:

- Silva Tenčić                                                 

                                                           

                             

 

 

 

 

 

        

 



 izvori 1-12.pdf
 izvori 13-24.pdf
 izvori 25-28.pdf
 izvori 41-45.pdf

Zelenice 4

855-488

ured@os-mvlacica-labin.skole.hr

 

  NA VRH  



Napredno pretraživanje
Traži
 

Zelenice 4

855-488

ured@os-mvlacica-labin.skole.hr

 

 
NASTAVA NA DALJINU
 
 
Ministarstvo znanosti i obrazovanja - I-nastava - Naslovna  
 
KORISNE POVEZNICE
Grad Labin
Ministarstvo znanosti i obrazovanja - Naslovna

 

  NA VRH  

 

 

"Ljudi su stvoreni da budu voljeni.
Stvari su stvorene da budu korištene.
Ne možemo istinski napredovati
dok to dvoje obrćemo:
dok ljude koristimo,
a stvari volimo.
"

nepoznati autor

 
 

 

 

 

Labin vrijeme

 
RASPORED ZVONA

 
NATJEČAJI

 
Brojač posjeta
Ispis statistike od 1. 9. 2020.

Ukupno: 72637
Ovaj mjesec: 204
Ovaj tjedan: 524
Danas: 53
 
 > Školske novine
CMS za škole logo
Osnovna škola Matije Vlačića Labin / Zelenice 4, HR-52220 Labin / os-mvlacica-labin.skole.hr / ured@os-mvlacica-labin.skole.hr
preskoči na navigaciju