Autor: N. Adalgisa Škopac
Naziv djela: Portret Matije Vlačića
Format:70x50
Tehnika: ulje na platnu
Godina: 2020.
Vlačić, Matija Ilirik (latinizirano Matthias Flacius Illyricus), hrvatski protestantski teolog, crkveni povjesničar i filolog (Labin, 3. III. 1520 – Frankfurt na Majni, 11. III. 1575). Školovanje počeo u Veneciji kod humanista Giambattiste Cipellija (Baptista Aegnatius); ondje ga je ujak Baldo Lupetina upoznao s reformacijskim pokretom. Od 1539. studirao klasične jezike u Baselu i Tübingenu, a 1541. došao u Wittenberg, tada vodeće protestantsko učilište, gdje je 1544. pod mentorstvom Ph. Melanchthona stekao naslov magistra slobodnih umijeća te postao profesorom hebrejskoga i grčkog jezika i prvakom reformacije. Od 1549. živio u Magdeburgu te se ubrzo sukobio s Melanchthonom i njegovim pristašama »filipistima« koji su prihvatili dogovor s katoličkom stranom. Vlačić je, sa svojim sljedbenicima »flacijanistima«, odbio naučavanje o sedam sakramenata, slike, post i druge tzv. nebitne crkvene stvari. Drži se da je Vlačićev stav bio presudan za opstanak osnovnih naučavanja reformacije u njihovu prvotnom obliku. Pošto je napustio Magdeburg, bio je profesor protestantske teologije i hebrejskoga jezika na Sveučilištu u Jeni (1557–61) i crkveni nadzornik Tiringije. Zbog nesporazuma s mjesnim knezom, oko prava na cenzuru sveučilišnih udžbenika, napustio je Jenu i 1562. došao u Regensburg, gdje je utemeljio sveučilište i pokušao osnovati tiskaru u kojoj bi izdavao djela na južnoslavenskim jezicima. Tada je stupio u vezu s I. Ungnadom, P. Trubarom i Matijom Klombnerom; neko vrijeme surađivao je s Biblijskim zavodom u Urachu, najviše na prevođenju i redakciji knjiga, te se zauzimao za otvaranje teološke škole na »ilirskom« u Celovcu ili Ljubljani. Od 1566. često je mijenjao boravišta (Antwerpen, Basel, Speyer, Strasbourg, Frankfurt na Majni).
Pisao je promidžbene i polemičke traktate, crkvenopovijesne i heremeneutičke spise, kao i radove s područja filozofije, povijesti, filologije. Njegov prvi monografski rad, O riječi vjere (De vocabulo fidei, 1549) temelji se na analizi glagola vjerovati te najavljuje lingvistiku kao pomoćno sredstvo u teološkoj spoznaji. U djelu Katalog svjedoka istine (Catalogus testium veritatis, 1556) dokazivao je kako Lutherov nauk nije nov, nego se borba protiv zloporaba crkvenog nauka javlja od ranokršćanskog doba. U Magdeburgu je zamislio i organizirao suradnički kolegij za monumentalnu Crkvenu povijest ili Magdeburške centurije (Ecclesiastica Historia, Centuriae Magdeburgenses) u 13 knjiga (objavljene u Baselu 1559–74). Svaka knjiga obuhvaća jedno stoljeće (lat. centum: sto), pa odatle naziv djela. Vlačić je jedan od glavnih pisaca te prve tiskane, planski i kritički obrađene povijesti Crkve do 1300. Najznačajnije njegovo djelo Ključ Svetoga pisma (Clavis Scripturae sacrae, 1567) prvi je enciklopedijski i hermeneutički rječnik Biblije; u njem je Vlačić razvio mišljenje kako Sveto pismo interpretira samo sebe, a za njegovo razumijevanje nije potrebno crkveno posredovanje nego dobra klasična izobrazba pa se stoga drži začetnikom protestantske hermeneutike. Pripisuju mu se polemična četverojezična rasprava Razgovaranje meju papistu i jednim luteran (1555), glavnina koje je napisana na hrvatskom jeziku, istarskim čakavskim narječjem labinštine (potpisana je pseudonimom Antona Senjanina), te tiskanje Otročje biblije (1566), višejezičnoga vjerskoga udžbenika s katekizmima na pet jezika, među ostalima i na hrvatskom. Značenje je Katehismusa Hervatskog u reformnim pravopisnim rješenjima koja su sadržavala prijedlog izradbe jedinstvene abecede i pravopisa za Hrvate i Slovence. Pripisuje mu se i rasprava iz logike Dijalektička paralipomena (Paralipomena Dialectices, 1558), u kojoj upozorava na važnost srednjega pojma u silogizmu. Značajna su i njegova popisivanja latinskih historijskih pjesama rugalica koje je objavio u više knjiga (1548., 1550., 1552., 1557), a neke je od njih, primjerice Elegiju o pokvarenosti čovjeka (Elegia de corruptione hominis), sam napisao. Kao jedan od najplodnijih pisaca svojega doba napisao je oko 200 spisa od kojih su mnogi ostali neobjavljeni; većina je njegovih rukopisa, pretežno na latinskom i nešto manje na njemačkom jeziku, pohranjena u knjižnicama i arhivima u Beču, Weimaru, Regensburgu, Strasbourgu i Wolfenbüttelu.
Ostala važnija djela: Apologija M. Vlačića Ilirika upućena školi u Wittenbergu u pitanju adiafora (Apologia Matthiae Flacii Illyrici ad scholam Vitebergensem in adiaphororum causa, 1549), Raspravljanje o istočnom grijehu i slobodnoj volji (Disputatio de originali peccato et libero arbitrio, 1560), O prijenosu Rimskog Carstva na Germane (De translatione imperii Romani ad Germanos, 1566), Sažeti prikaz jezika Novoga zavjeta (Glossa compendiaria in Novum Testamentum, 1570).
... iz Hrvatske enciklopedije, Leksikografski zavod Miroslav Krleža...
