Budimo si dobri
Autor: Silva Tenčić, 19. 5. 2020.
Vrijedni, maštoviti, kreativni ali iznad svega humani i puni životnih vrijednosti i mudrosti učenici Victoria Franković, Natali Miletić, Petar Kranjac, Roko Sabalić i Marko Brajković svojim su literarnim radovima sudjelovali na 13. Literarnom natječaju Crvenog križa Labin. Stručna komisija ostala je bez teksta te se oduševila svim pristiglim radovima te ne čudi njihova odluka da je svaki rad pobjednički. Tri teme: „Sve će biti u redu“, „Karantena mi je otkrila što je važno“ i „Najviše mi nedostaje …“ bile su inspiracija za stvaralaštvo u kojem su se naši učenici izuzetno kvalitetno istaknuli. Njihove radove možete pročitati pod [više]… #budimosidobri
Karantena mi je otkrila što je važno
Prijateljstvo je jače od virusa
Cijelo ljeto razmišljao sam o novoj školi. Mučili su me mnogi strahovi. Najveći među njima bio je hoću li steći nove prijatelje. Škola je počela i na moju veliku radost svi strahovi su nestali. Dani su prolazili u učenju, smijehu i, naravno, igri.
Tog dana, 12.ožujka, dobili smo obavijest o prestanku nastave u školi. Corona virus proširio se do nas. Vladala je panika i zbog naše sigurnosti nastavu smo počeli pratiti preko kompjutera i televizije. To je značilo kraj našem druženju pod velikim odmorom, poslije škole, na tenisu, odlaske u kino... Ipak, mi djeca smo se snašli. Nismo dozvolili da nas virus razdvoji. Ne možemo biti zajedno ali ipak provodimo vrijeme skupa. Pomažemo jedni drugima s domaćom zadaćom, šalimo se i zabavljamo u našoj grupi na Viberu. Kada nemamo drugih obaveza nazovemo se i igramo igrice preko kompjutera.
Sretan sam što mi je peti razred donio tako dobre prijatelje i što bez obzira na virus i razdvojenost smo si dobri. Nadam se da ćemo se brzo vidjeti, ići u školu, sjediti u klupama, upijati znanja naših učitelja i naravno IGRATI SE!
Petar Kranjac, 5.a
Nedostaje mi…
Škola, učitelji, učiteljice,
pomalo i gužvice.
Puni hodnici djece,
pomalo i kuharice.
Školsko zvono i njegov zov,
idemo u učionice, sat počinje nov.
Prijatelji, prijateljice,
trčanje po parkiću i lovice.
U kući biti, što nam drugo preostaje,
evo, to mi sve nedostaje.
Karantenu ja ne volim,
Korono odlazi, lijepo te molim!
Natali Miletić, 5b
Najviše mi nedostaje…
Što ti najviše nedostaje?
To je pitanje pravo.
To te svi pitaju
pa ne znaš
odgovoriti što je pravo.
Što ti nedostaje?
Što ti nedostaje?
Nema kraju te
slavne postaje!
Roko Sabalić, 5.a
Sve mi nedostaje…
Iz Kine je došla,
kroz Hrvatsku je prošla
bolest nova,
Korona se zove.
U školu ne idemo,
virtualno učimo.
Nigdje ne idemo,
kod kuće samujemo,
s nikim se ne družimo.
Maske se nose jer kapljice se prenose,
rukavice preko kože,
peremo ruke da Korona ne dođe.
Nema lijeka
za bolest
ovog vijeka.
Marko Brajković, 5b
SVE ĆE BITI U REDU
Sve će biti u redu, rekla mi je majka ove zime. Naravno, nikad nije sve u redu,
je li tako? No, krenimo ispočetka, ovako sam ja shvatila da je nekad, ustvari skoro uvijek,
ipak sve u redu.
Zima je lijepo prolazila, družila sam se s prijateljima, učiteljima, provodila vrijeme s obitelji. Sada ćete pomisliti da ću Vam reći kako je došao neki opaki virus koji je „pokorio svijet“ no neću, znam da o tim stvarima čujete svaki dan pa vam ne trebam još i ja da vas na to podsjećam. Ta zima bila je blaga, nije bila snježna, jedino što je bila, bila je puna neke čudne bolesti. Gledajte, neću Vam pričati o toj bolesti što želite, to pogledajte na Internetu, no… morala sam ostati kući, bila sam tužna, činilo mi se kao, ...kao da nije sve u redu. Pa, mislim…….nije. Nisam mogla ići u školu, družiti se s prijateljima, niti ići na treninge ili pak samo otići u mali šoping. Baš kada sam htjela odustati, razmišljajući kako bi išta moglo biti u redu, došla je majka, uhvatila me za rame i izrekla te čarobne riječi, koje su mi dale nekakvu volju, snagu…..Sve je u redu, rekla je i otišla u dnevni boravak po neku staru kutiju. Donijela mi ju je i kad sam je otvorila, prvo što sam vidjela, bile su neke stare špage. Majka mi je zatim objasnila da je to vuna i ispričala mi kako je ona, kad je bila mala, plela različite kape, rukavice, šalove i slično. Baš tu večer, dugo smo sjedile uz toplu peć i tako me je moja majka naučila plesti i znate što, isplela sam toliko rukavica, šalova i kapa da je bilo dovoljno za cijeli razred. Bila sam tako sretna…
Za par dana ponovo smo se vratili u školske klupe, podijelila sam svim prijateljima i učiteljima moje prekrasne uratke. Možda i nisu bili savršeni, ali bili su to moji prvi ručni radovi, napravljeni s jako puno truda i ljubavi. Svi su, naravno, bili oduševljeni, a ja, … ja sam u dubini srca bila sretna, jer sam znala da sam vrijeme kada nije sve u redu pretvorila u vrijeme kada je i kada će uvijek biti sve u redu.
Znajte, uvijek je nešto što Vas može razveseliti kada nije sve u redu, a kada to pronađete, znati ćete tajnu i uvijek će Vam biti baš SVE U REDU!
Victoria Franković, 5.a
