Školsko igralište na kraju nastavne godine već se tradicionalno pretvara u malo kazalište u kojem naši učenici pokazuju svoju kreativnost, talent i zajedništvo. Prošle godine su Petar Pan i Zvončica poveli gledatelje u Nigdjezemsku i svijet vječnog djetinjstva, a ove su ih godine na trenutak preselili u srednji vijek, u carstvo neobičnog cara kojemu su garderoba i vanjski izgled bili važniji od svega ostaloga.
Dječja predstava „Carevo novo ruho“, nastala prema poznatoj bajci Hansa Christiana Andersena, okupila je svih dvadeset učenika naše područne škole. Andersenova bajka govori o taštini, potrebi za dokazivanjem i strahu da kažemo ono što doista mislimo. Uči nas da iskrenost i hrabrost često dolaze iz dječjih usta te da vrijednost čovjeka ne određuju odjeća, titule i vanjski dojam, nego njegove vrline i djela. Iako je napisana prije mnogo godina, njezina poruka i danas je jednako aktualna.
Već pri dolasku u improvizirano kazalište publika nije skrivala oduševljenje. Scena na kojoj su se isticali dvorac, šareni štandovi i zastavice koje su se vijorile na sve strane pobudila je znatiželju, a svi su nestrpljivo čekali pojavljivanje glumaca.
Uz zvukove srednjovjekovne glazbe na pozornicu su najprije stupili trgovci, gospođe i djeca, a potom se pojavio car u svojoj prvoj odjevnoj kombinaciji. Tijekom predstave presvlačio se i ponosno pokazivao svoja „veličanstvena“ odijela, dok su ga pratili sluge i njegovi vjerni dvorani. Varalice su kroz pokret i ples na zanimljiv i duhovit način dočarale kako se dosjetljivošću i lukavošću može uvjeriti gotovo svakoga u nemoguće.
Ako je netko na početku i pomislio da će predstava biti ozbiljna, vrlo se brzo uvjerio da ga očekuje satiričan prikaz života u prošlosti koji je itekako prepoznatljiv i u suvremenom svijetu. Uz zanimljive i humoristične dijaloge i monologe, dramsko-scenske igre i bogat neverbalni govor, publika je tijekom cijele predstave imala osmijeh na licu. Bilo je mnogo razloga za pljesak jer su svi glumci bili fantastični te je svaki od njih na poseban način pronašao put do publike.
Nakon posljednjeg naklona uslijedio je onaj dio večeri koji uvijek dirne srca prisutnih. Učenici četvrtoga razreda oprostili su se od svoje učiteljice i prijatelja jer ih na jesen očekuje novi početak u matičnoj školi u Labinu. Oproštaj je bio ispunjen emocijama – od suza koje su govorile koliko su jedni drugima važni, do smijeha i veselja koji su ih podsjetili na sve zajedničke trenutke koje su proživjeli. Zabava je potrajala do kasno u noć jer se nikome nije žurilo kući.
Možda upravo zato stihovi naše himne „Škola sreće“ imaju posebno značenje:
…Tamo kraj mora, ima jedno mjesto,
gdje đaci grade znanje i prijateljstvo.
U rabačkoj školi med i mlijeko teče,
to se zove škola sreće.
Ima jedna škola snova,
gdje se sve dijeli na pola,
gdje đaci dobro znaju što žele,
gdje igraju se i vesele…
U školi se igra i uči
i nitko ne želi ići kući…
I doista, postoje mjesta koja se ne pamte po zidovima i učionicama, nego po ljudima, zagrljajima, zajedničkim uspomenama i osjećaju pripadnosti. Naša mala škola upravo je jedno takvo mjesto.
Učiteljice i učenici PŠ Rabac
