Gradska knjižnica Labin je ove školske godina raspisala 4. literarni natječaj za dječju kratku priču „Pikun“ u dvije kategorije: mlađi i stariji razredi osnovne škole.
U kategoriji starijih razreda naša učenica petog razreda Ena Bratičić je s „Pričom o školskim hodnicima“ osvojila 2. mjesto. Mentorica učenici bila je knjižničarka Silva Tenčić. Čestitke učenici!
U nastavku slijedi „Priča o školskim hodnicima“ Ene Bratičić:
Priča o školskim hodnicima
Kada školsko zvono zazvoni, hodnici se pretvore u trkačku stazu. Tu se juri ovamo, tamo, onamo, na prvi kat, na drugi kat… Ponekad jednostavno zaboraviš gdje trebaš ići. Ali zato kad imaš prijatelje koji ti čuvaju leđa, sve sjedne na svoje mjesto. Jedini problem ako se prijatelji isto izgube, onda ide frka. Ali u svakom razredu ima taj jedan učenik ili učenica koji sve zna, kada, kuda, kamo. I zato treba biti prijatelj sa svima. Kada krene sat, uvijek počinje šetnja po hodnicima. Ponekad i sastanci u WC-ima. Ipak, to je sve normalno. Problem se stvori čim nešto progovoriš bez šaptanja. To odzvanja po cijeloj školi.
Na malim odmorima od pet minuta opet je hodnik glavno mjesto za druženje. Hodnici u našoj školi većinom služe za šetnje i na njima se uvijek nešto dešava. Netko padne, drugi ispriča vic i takve stvari. Jednom nakon prirode, normalno sam hodajući zagledala se i … Zabila se ravno u zid. Dobro je prošlo jer nije nikog bilo u blizini. Moj omiljeni hodnik je onaj koji vodi do marendarija. Tamo se uvijek održavaju utrke za marendu. Taj je hodnik vrlo uzak. Kada netko kaže da je hotdog za marendu, za to se moram dobro pripremiti. Kad zazvoni za početak marende, brzo izletim iz učionice. Preskočim svaku drugu stepenicu. Na holu pojurim kao vjetar. Prođem po mojem omiljenom hodniku i dođem u pravi trenutak. Na početku petog razreda dok još nisam znala sve o marendama, došla bih u marendarij kad su svi već pojeli ili tražili repete. Sva u strahu pitala sam kuhara ima li još koji hotdog s majonezom. Na sreću, imao je. Moj najgori hodnik je onaj koji vodi u učionicu glazbene kulture. Jednom sam u tom hodniku, bila je velika gužva, dobila lakat u glavu. Ne znam čiji je to bio lakat, ali nije bilo namjerno. Još malo o malim odmorima, tada odmori ne služe samo za šetnje. Imam jednu prijateljicu koja me, umjesto da se tada normalno priprema za nastavu, uzme za ruku i potegne za sobom da idem tražiti njenu veliku simpatiju. Iskreno, to nije ni bilo tako dosadno, ali imala sam nešto pametnije za raditi. 2. NAGRADA Uglavnom, školski hodnici služe za nešto jako važno. A to je stvaranje uspomena i lijepih trenutaka. Hodnici su posebni jer baš tamo možeš upoznati novog prijatelja ili prijateljicu. Možda se po prvi put zaljubiš. Oni su za mene kao jedna debela velika knjiga u kojoj svaki učenik stvara te piše svoje zgode i priče, lijepe trenutke, a ponekad možda i ružne. I ja sam na hodniku upoznala jednu novu prijateljicu. Sad mi je drago da smo se upoznale i da smo postale dobre frendice. Na slobodnom satu uvijek je hodnik glavno mjesto za druženje.
Hodnici ujedno služe za tješenje prijatelja i prijateljica. Ili da ti se možda oda neka tajna. Ili kako se netko osjeća. Na hodnicima se izvode sve dječje gluparije. Djeca vide školski hodnik kao najbolje igralište na svijetu. Na hodnicima ponekad naučiš i kakvu lekciju. Možda upadneš u neku nevolju.
Hodnici na zadnji dan škole. To osmašima izgleda kao da otvore knjigu sjećanja. Kada su došli u prvi razred, a kako sad idu u srednju školu. Ponekad prvi i zadnji dan škole počne i završi plakanjem. Školski hodnik je zapravo cijelo tvoje djetinjstvo. Meni su baka i djed pričali o svojim dogodovštinama upravo sa školskih hodnika. Na kraju sam shvatila da su školski hodnici idealno mjesto za stvaranje najvažnijih školskih uspomena.
