Putevima istarskih kaštela, utvrda i gradina, danas smo najprije svratili do Boljuna, srednjovjekovnog utvrđenog gradića na brežuljku s kojeg se pruža veličanstveni pogled na zelenu dolinu Boljunčice, Čepićko polje, uvalu Plomin i Učku. Do srednjovjekovnog kaštela koji je građen i nadograđivan od 11.
do 17. stoljeća stigli smo kamenom ulicom, promatrajući usput tipični način gradnje istarskih gradića – gotovo su svi objekti građeni isključivo od kamena. U kaštel se ulazi kroz velika drvena vrata. Vanjski zidovi su dobro očuvani, a unutar zidina ostaci poput okruglog kamenog stola, lože, kule, puškarnice i sl.
pričaju priče o stanovnicima, vladarima i neprijateljima ovog područja. Vedran Kos, arheolog i profesor povijesti koji je i ovog puta bio naš voditelj, upoznao nas je s poviješću boljunskog kaštela. Kaštel je u prošlosti imao značajnu obrambenu ulogu te je slovio kao jedan od neosvojivih kaštela osobito u vrijeme
sukoba uskoka i Mlečana.
Dvorac Belaj je smješten u istoimenom naselju središnje Istre i već nas je na prvi pogled oduševio, a što smo ga više istraživali to nas je sve više očaravao. Prvi put se spominje u 11. st., a u 16. st. poprima oblik u kojem se održao do danas. Dugo je bio u vlasništvu plemićke obitelji Barbo. Budući da je dvorac sada u privatnom vlasništvu te se renovira, zahvaljujući našem voditelju Vedranu, uspjeli smo dobiti ključ te razgledati unutrašnjost dvorca. U dvorcu je smještena dvorska kapela Svetog Henrika i nekoliko ulomaka nadgrobnih ploča. Unutar kapelice vidjeli smo i grb obitelji Barbo, kršanski grb te kamenu ploču ispisanu tekstom na latinskom jeziku. Imali smo prilike razgledati prostorije koje su nekada davno bile sobe, saloni, blagovaone…plemićke obitelji Barbo. Barokni dvorac okružen vinogradima čini prekrasno povijesno imanje na kojem su se dvorac i vinarstvo razvijali zajedno. Impozantni vinski podrumi u sklopu dvorca od davnina su služili za proizvodnju i pohranu kvalitetnog vina.
Utvrda – kaštel Possert nalazi se nedaleko Belaja, a do lokacije smo došli vozeći se kratko autobusom po uskoj seoskoj stazi, a zatim pješačeći desetak minuta. Kaštel je u prošlosti imao stambeni i obrambeni dio. Na visokim kamenim zidovima vidljivi su utori koji svjedoče da je bilo više etaža stambenog i vojnog
djela, a na kuli su između ostalog sačuvani i ostaci zahoda. U odnosu na druge kaštele ovaj je bio izrazito malen i izoliran. Kako je bio neprikladan za život u 16. st. obnovio ga je Juraj Barbo iz obitelji Barbo koja je kasnije izgradila dvorac Belaj. Utvrda je sanirana i djelomično rekonstruirana te pretvorena u vidikovac
do kojeg vode željezne stepenice. Pogled s vrha je spektakularan.
Posljednji kaštel kojeg smo danas posjetili je kaštel u Pazu. Sagrađen je početkom 14. st.,u 16. st. je osvojen i spaljen od strane Mlečana, a nakon toga dolazi u vlasništvo obitelji Barbo. Messaldo Barbo ga je obnovio, a za njega se veže naziv „monstrum iz Paza“ jer je ubio vlastitog sina te je zbog toga i sam bio
osuđen na smrt. Nakon toga je prema narodnoj predaji moćna obitelj Barbo počela propadati, kao i kaštel. Posljednji vlasnici kaštela su pripadnici obitelji Auersperg. U 18. st. je napušten. Trenutno je u fazi rekonstrukcije, a nama su sačuvane zidine kaštela bile poticaj za razgovor o prošlosti i razvoju Iste te
njezinog stanovništva.
U obilasku lokacija na kojima se nalaze spomenuti kašteli slušali smo razne priče, promatrali i učili o arhitekturi, unutarnjem uređenju i načinima korištenja kao i o životu ljudi koji su u njima obitavali. Uspoređujući društvene i materijalne prilike u prošlosti sa suvremenim načinom života, shvatili smo da
Istra u srednjem vijeku nije bila pitoma turistička regija kakvu danas poznajemo. Bogati feudalci vladali su nad siromašnim iz svojih utvrđenih gradova – kaštela te su često bili okrutni i prema vlastitoj obitelji.
Učiteljice: Marijana Blašković, Dilana Dagostin Mohorović i Doris Golja
